Film “Run”: Stari dobri triler, stari, ali dobri

Rezultat istraživanja Eurostata 2019. godine na teritoriji Srbije pokazao je zabrinjavajuće podatke. Čak 59% mladih ljudi između 25 i 34 godine, i dalje žive sa svojim roditeljima. Društveni analitičari i kontroverzni domaći psiholozi u analizi rezultata sredinom ove godine gađali su se vrućim krompirom, jer se pitaju ko je kriv za ovo stanje? Vremenski beskonačna, bez roka trajanja, ekonomska nestabilnost, politička sad već utopijska tranzicija ili patološka veza između dece i roditelja na Balkanu? Ili kako kaže Zoran Milivojević, psiholog koji je dušu dao za tabloidne naslove i medije – mladi ljudi vole da troše novac na lepe stvari, a ne za plaćanje dažbina, i da devojke ranije odlaze od roditelja jer im “otkucava biološki sat”. Samo polako! Udahnite duboko na usta, izdahnite na nos. 

Na temelju ove teorije “neće oni niđe jer vole samo svoje visoko guzičanstvo” počiva jaka emotivna spona na relaciji roditelj-dete koja se stvorila iz višedecenijske ekonomsko-političke nestabilnosti ovih prostora. Teško ju je raskinuti iz finansijskih razloga i dominatne zabrinutisti balkanskih majki, što je deo patološke porodične kulture i kulta porodičnog gnezda. Zanimljivo je kako u sedmoj umetnosti, naročito u poslednje dve decenije, gotovo božanska, transcendentalna uloga majke je bila jak narativni oslonac. Koncept “majka će uraditi sve za svoje dete” i “niko te neće voleti kao majka” je samo jedan krak neraskidive i patološke veze. 

Subverzivni i šokantni predstavnici žanra koji majku predstavljaju kao otelotvorenje iskonskog zla u romanu Džilijen Flin “Oštri predmeti”, kasnije i u seriji “Sharp Objects” i mini-seriji “The Act” zasnovanoj na istinitim događajima, okreću naglavačke koncept ljubavi majke prema detetu. I dalje je ljubav, ali u obliku Minhauzenovog sindroma, teške mentalne bolesti. Razmislite, nema ništa šokantnije nego kad majka ne voli ili povređuje svoje dete – upravo zato što je kultorološki mit da ona jedino može da oseća ljubav.

Foto: Hulu

Na krilima ove priče o majkama i deci, reditelj Aniš Čaganti (Searching) uz minimalan budžet koristi već poznate elemente o Minhauzenovom sindromu u svom drugom film “Run”, pa na tom polju ne može da iznenadi gledaoce. I ne samo ideju, nego i okidače i triler ekspoziciju osvetničkog žanra iz osamdesetih i devedesetih. Ali, kako onda film sa već svim viđenim i zloupotrebljenim elementima može biti dobar? Dve stvari – fantastična gluma Sare Polson i debitantkinje Kire Alen, i atmosfera filma koja iako predvidivo tenzična, uspešno obavlja svoj posao. 


Blago Dedi, pročitaj i ⇓

Film “The Hater” (Hejter): Apsolutni pobednik u prvoj polovini 2020. godine


Dve tragedije su pogodile život Dajana Šerman (Sara Polson). Prva je došla sa prevremeno rođenom bebom, a druga sa višestruko bolesnom ćerkom koja se na pragu punolestva bori sa astmom, teškom bolesti srca, dijebetesom i oduzetošću mišića u donjem delu tela. Kloi (Kira Alen) iako izolovana od ostatka sveta, zarobljena u rutini jutarnjeg povraćanja, kašljanja i ispijanja lekova, ima veće životne sposobnosti nego prosečan adolescent. 

U dosadnoj rutini koju su oblikovale bolesti jedina nada da će biti bolje je pismo koje čeka od univerziteta za koji se prijavila, a koji nikako da stigne. I dok dani prolaze i uobičajena dokolica udara po glavi, Kloi primećuje da njena brižna i zabrinuta majka nešto muti. Ne samo u kuhinji i sa bočicama lekova, već i sa nečim mnogo gorim. 

Foto: Hulu

Iako od samog početka nešto gadno miriše iz kuhinje Dajane Šerman, i baš to što ste pomislili se i događa, “Run” ne čini nimalo lošim, naprotiv. 

U jednoj od najnapetijih scena na polovini filma reditelj i scenarista iskoristio je odličnu komičnu opasku kao momenat olakšanja, istovremeno formirajući iritantni Marfijev zakon koji se svaki put aktivira kad se javi nada da će stvari krenuti pozitivnijim tokom. Ali, taj isti nesnosni zakon je cinično iskoristio u dve finalne scene koje daju filmu osećaj besnog zadovoljstva što su stvari ispale takve kakve jesu. 

Sara Polson kao filmski i televizijski veteran, ulogu Dajane je uradila rutinski odlično jer je imala i zahtevnijih uloga u karijeri, ali opet ovoj grozomornoj mami je dala dovoljno dozu empatije. Kira Alen je sledeće filmsko čudo jer ovo joj je prva uloga, a glumački se pokazala podjednako veteranski kao Polson. Šarmantna, emotivno i fizički isrpljujuća uloga sigurno će joj otvoriti mnoga vrata u budućnosti. 


Blago Dedi, pročitaj i ⇓

Na njih obratiti pažnju: Serije i filmovi koji izlaze do kraja 2020. godine


“Run” nažalost zbog limitiranih resursa nije imao šansu da istražuje dublje o pozadinskoj priči Dajane Šerman, jer bi bilo jako zanimljivo videti šta se krije tačno iza njenih poriva, i jednu od važnijih scena pred kraj filma. Ali, bez obzira na to 90 minuta je zabavno, glatko, napeto, u duhu Kingovog “Mizeri” ili “The Act”, ali na steroidima. 

Pošto naslov filma kaže “Beži” kao usklik u borbi za život, ova ista naredba zvoni u ušima dvadestogodišnjaka i tridesetogodišnjaka zato što i dalje sigurno nevoljno žive sa roditeljima u Srbiji. Njihova jedna sreća što im majka nije Dajana Šerman, mada kad malo bolje razmislim, Dajan Šerman je Srbija, a oni su Kloi. Shvatićete kad pogledate. 

Film "Run"
Ocena
3.5
  • Režija
  • Scenario
  • Gluma
  • Atmosfera

Presuda

Film “Run” smo videli već nekoliko puta u drugačijim verzijama, ali kao i stari drug, lepo ga je videti opet u novom odelu.

volim

  • Sara Polson i Kara Alen
  • muzička pratnja u tenzičnim scenama
  • subverzivna ideja brižne majke
  • mudre ideje sa malim budžetom

Ne volim

  • predvidiv tok narativa, ali opet zabavan
  • nerazrađena pozadinska priča Dajane

Najčitanije

Pročitaj još