“We Happy Few” nasmejana distopijska igra o našoj namrgođenoj stvarnosti

Ako nisi srećan, ne treba da živiš. Ako ne izgledaš glamurozno i srećno, čemu život? Zašto da živimo ako nismo srećni. Ja bih poubijala sve one koji nisu srećni, koji su bolesni, koji nisu nasmejani“. Ovim rečima je na satiričan način Sandra Silađev, poznatija pod internet pseudonimom Dinja, predstavila vodeću devizu glavne i odgovorne urednice ženskog magazina u video-klipu “Časopis“. U brutalnoj poruci koja naglašava da ljudi koji nemaju kez na licu treba da nestanu sa ove planeti ima više istine, nego fikcije. Gotovo svakodnevno se susrećemo sa floskulama (Ma, zašto si neraspoložen? Nema razloga. Nasmej se za promenu. Evo, popij nešto) koje su kulturološki obrazac da niko ne treba da bude tužan i da za sve postoji rešenje – alkohol, antidepresivi, narkotici ili glupa šala koja nikog nije zaista nasmejala. Kultura srećnih i nasmejanih odnedavno je dobila novo mesto na društvenim platformama Facebook i Instagram koje su postale oaza lepote, egzibicionizma, hedonizma koje ne poznaju emocije kao što su tuga, melanholija, apatija ili depresija. Savremena kultura ne toleriše emocije koje žargonski rečeno “spuštaju”, samo one koje “dižu”.

Politička i socio-ekonomska marketing kampanja uverava da i prašak za veš može očajnu domaćicu uz pomoć magičnih granula u beloj smesi da učini srećnom ženom jer kupovinom istog muž prestaje da je vara, a deca slušaju i ne dižu glavu od knjige. Srećne poruke su samo mali deo kulture srećnih koje se uporno propagiraju još od Dugog svetskog rata. Čak je i Eurosong nastao kao odgovor na razorenu i razjedinjenu Evropu posle ratnih okolnosti jer je svima bila potrebna pesma da bi barem na trenutak zaboravili na sveopštu depresiju.

Psihološka manipulacija masama iz Hakslijevog “Vrlog novog sveta” inspirisala je kompaniju “Compulsion Games” koja ovih dana iz svih marketing topova reklamira video-igru “We Happy Few“.

Igrica o paralelnoj stvarnosti u kojoj je Velika Britanija bila pod okupacijom nacističke Nemačke prati priče troje građana Velington Velsa šezdesetih godina prošlog veka. Vladajuća struktura nakon završetka rata propagira isključivo srećne ideje kako bi sprečila društveni kolaps i svi građani su dužni da svakodnevno uzimaju dovoljnu dozu leka Joy (zadovoljstvo, sreća) koji menja percepciju stvarnosti, potiskuje sećanja i čini pojedince bizarno nasmejanim. Policija uz pomoć građana je zadužena da hapsi one koji ne uzimaju redovnu dozu leka. Prestankom konzumacije male srećne pilule osoba nije nasmejana i odjednom šareni svet postaje mračna, uništena i razorena realnost kojom šetaju dopingovani građani. Sve podseća na bajke o divnom svetu koje smo čitali kao deca, a onda se ispostavi da stvarnosti nije tako ružičasta.

Cilj leka Joy je da građani zaborave šta se dešavalo u toku i nakon završetka rata. Bioshock estetika i Dishonored mehanika video-igre izazvala je pažnju gejming zajednice, ali i filmske kompanije “Gold Circle Films” koja planira da priču adaptira za veliko platno.

Aleks Epstejn, kreator priče za “We Happy Few”, u intervjuu za “Polygon” istakao je da je osnovna ideja za priču bila fraza “svi lažu”. Kako je objasnio, laž se nužno ne odnosi na vadajuću strukturu, već na kulturni sistem koji neguje da lažemo druge i da lažemo sebe kako bi nam bilo bolje. Epstejn ističe da savremeno društvo rešenje za svoje probleme uglavnom vidi u “dizanju” raspoloženja supstancama jer niko ne voli tužne ljude.

Kad malo bolje razmislimo u srećnim situacijama uglavnom znamo kako da se ponašamo i kako da se izrazimo, ali upravo su nesrećne situacije te u kojima ljudi najčešće izgovaraju: “Ne znam šta da kažem” i osećaju se neprijatno jer se tuga doživljava kao strano telo koje ne bi smelo da izađe na videlo.

Narativni koncept “We Happy Few” je idealan za filmsko platno, ukoliko bude adekvatno obrađen, jer bizarno nasmejana lica iz video-igre sa belim maskama koje kriju stvarni izraz je odlična paralela za trenutak u kome se nalazimo, u kojem su ljudi presrećni na društvenim mrežama, a onda kad ih sretnemo u stvarnosti uglavnom su dvoprocentni rastvor osobe iz digitalnog sveta. Možda su zaboravili na svoju dnevnu dozu Joy-a.

Kad god pomislite da nije u redu biti tužan jer to drugima smeta, treba imati u vidu da je veoma neobično ako je neko stalno nasmejan jer možda kao građani Velington Velsa nešto krije ili žele da zaboravi. Jer društvo, poput našeg, se smeje političarima, smeje se programu televizija, smeje se praznom novčaniku u samoodbrani, smeje se računima koji rastu iz meseca u mesec i smeju se komšiji jer je njegov život barem iz ovog ugla gori od našeg. Zašto se smejemo? Pa, da zaboravimo koliko nam je loše jer oko nas je toliko toga što nam govori – smej, smej, samo se smej jer ljubav uvek pobeđuje.

Srećom, pa još uvek niko ne može da nam zabrani da budemo tužni. Još uvek…

Pročitaj i:

Filmovi koje ljudi mrze, a zapravo su genijalni

Fantastično opičena Netflix-ova serija

Najčitanije

Pročitaj još