Loša kritika ili negativne reakcije publike na pojedine filmove ne znači da su isti nužno loši. Neshvaćeni, narativno usporeni, komplikovani ili kako neki vole da istaknu – pretenciozni filmovi (umetnici su takvi, sanjaju velike snove) na kraju balade ipak nađu svoju nišu i ljude koji ih maze i paze. Pojedina kinematografska čeda potpadnu pod kategorije – dosadan, glup, nejasan ili najgore potrošeni minuti u životu koji se nikad neće vratiti. Bes glomograsne većine ne mogu da nadjačaju urlici onih koji su u manjini. Voleli ih ili ne voleli ne možemo da osporimo trud tvoraca da naprave nešto drugačije, pa makar i epohalno kiksnuli u realizaciji. Bože moj, na kraju dana biramo ono i gledamo ono što nam se dopadne.
Reditelji žele da ostave trag pre nego što se poklone i kažu poslednje zbogom našoj plavoj planeti. Svet u kojem živimo ne voli preterano pojedince čija glava viri iz gomile. Kako je lepo objasnila Seka Sablić u emisiji “Kao sav normalan svet”: “Samo da mi dete bude prosečno“, jer talentovana glumica zna kako zaseče satara po glavi koji štrči.
Čak je i Martin Skorseze u tekstu za “Hollywood Reporter” istakao da je došlo vreme brutalnih kritika koji dodatno rasplinjavaju vatru uz neizbežno drvlje i kamenje usmereno prema filmovima koji zahtevaju malo više mašte i inteligencije od prosečnog zabavnog filma. Kao rezultat, autorska dela su sahranjena tri metra ispod zemlje samo zato što najveći deo publike koji je ušao u bioskopsku salu i proveo skoro dva sata nije dobio ono što je hteo ili ono na šta se navikao.
Za ovakvu poziciju autorskog filma koji nije rimejk, nastavak ili stripski junak krivi su i pojedini kritičari koji su preterano ishvalili film i u neku ruku zavarali publiku, kao u slučaju sa “Hereditary” koji nikad nije bio namenjen mejnstrim publici, ali grupa hipstera posle Sundance festivala ga je nazvala “novim ‘Egzorcistom’ i najstrašnijim filmom ikad” i osudio ga na propast koja je usledila. Ili druga strana novčića – veoma oštra kritika prema filmovima koji nisu toliko loši kako su predstavljeni “Ocean’ 8“, besumučna pljuvačina po novim “Avangersima” itd.
Naravno, treba imati u vidu da društvene digitalne platforme su omogućile svima da iznesu svoje mišljenje koje ranije nisu mogli da podele sa toliko ljudi. Iako se mnogi vade na frazu “stvar ukusa”, pre će biti “stvar interesovanja” i šta neko ceni kod autorskog filma.
I tako smo došli do filmova koje poslednjih godina ljudi mrze iz dna duše, a zapravo uopšte nisu loši, čak neki su mali neshvaćeni genijalci koje celo odeljenje mrzi.
“mother!” – Ne daj me majko, ne daj me
Daron Aronofski zna kako da udari u živac i godinama se trudi da izazove reakciju. Možda nije srećan onim što čuje ili pročita, ali šta je tražio to je i dobio. Reditelj je uoči premijere filma “mother!” na Kanskom festivalu pitao oca da li je publika reagovala – nije želeo da čuje kako, samo ga je zanimalo da li su ljudi reagovali. Boga mi, svi su reagovali.
Ne postoji film Aronofskog koji nije izazvao pažnju, i reakcije su uvek bile podeljene, ali naročito kad je u pitanju “mother!”.
Brutalan, psihotičan i paranoičan film kao biblijska alegorija sa elementima savremene egocentrične kulture nije bio svačija šoljica čaja. Zapravo, retko kome se dopala besumučna gorčina koju je servirao Aronofski. Sećam se pomahnitalog besa publike u bioskopskoj sali nakon prikazivanja.
Film je na kraju protumačen kao toliko komplikovan da je reditelj morao da objašnjava ko je ko u filmu i šta je hteo da poruči. Reditelj Martin Skorseze je na kraju uskočio u raspravu da njegov kolega nije dužan nikom ništa da objašnjava, kao i da je film odlično odglumljen i snimljen. Dodajući da su svi uživali da pljuju film na sva usta.
“Nocturnal Animals” – Nije Guči, nije Prada, ni Balensijaga, već Tom Ford
Tom Ford kao čovek koji je dizajner i neosporni esteta najviše voli vizuelni narativ. Možda je posle svog drugog filma “Nocturnal animals” dobio packe od kritičara i publike i oteran rečima da mu je bolje da pravi garderobu za bogataše, ali ne može da se kaže da estetika njegovih filmova i apstraktni narativ koji servira su nepodnošljivo loši.
Ford uvek ima najbolje moguće glumce u filmovima, uvek grebe po površini likova koji su u drugim filmovima bolno jednodimenzionalni i pruža vizuelnu ekstravagancu kojoj ne može da priđe nijedan viskobudžetni CGI blokbaster.
Istina je da ga pojedinci ne razumeju, ali to ne znači da jedan dizajner koji dolazi iz sveta koji ceni samo spoljni izgled ne ume da zaintrigira publiku.
“The Killing of the Sacred Deer” – Hladne noći u Sibiru
Ko o čemu Grci o tragediji, a na njoj je doktorirao Jorgos Lantimos. Karakterne ledenice likova u filmu “Ubistvo svetog jelena” potežu pitanje – da li u njima postoji trunka ljudskosti? Većina likova u Lantimosovim filmovima više podsećaju na marionete nego na ljude od krvi od mesa. Ali, pošto je tragedija hladna kao led i sterilna kao bolnica, takvi su i likovi.
Hladnoća filmova grčkog reditelja odbija publiku, ali oni koji strpljivo sačekaju katarzično finale ostanu zauvek zaleđeni u hladnim plavim dubinama tragičnih događaja.
“Box” – Ima nešto gore i od Pandorine kutije
Film koji ja zakucao poslednji ekser u sanduk karijere Ričarda Kelija. Tvorac kultnog hita “Doni Darko” je 2009. godine počašćen lošim kritikama i još lošijim reakcijama publike na film “Box”.
Istinu za volju pojedini elementi filma su vrlo traljavo i nevešto izvedeni, ali kad smo kod čuvene pretencioznosti, Keli je dao sve od sebe da se etablira kao eminetni reditelj.
“Box” koliko god da je kiksnuo na raznim poljima u svojoj esenciji dotiče primarne ljudske porive – želja da život bude veći, bolji, lepši, pa makar želja koštala života druge i zato je sa svojim drugarima na listi.
“Young Adult” – Ostani đubre do kraja
Džejson Rajtman je tvorac najcenjenijih i najnagrađivanijih filmova – “Up in the Air” i “Juno”. Nešto manje ljubavi dobila je crna-komedija “Young Adult”.
Likovi u ovakvim filmovima uglavnom u trećem činu dobiju životno prosvetljenje ili nauče životnu lekciju, ali ne Šarliz Teron u ulozi Mejvis Geri.
Možda najbolji primer kako sebični i samozaljubljeni pojedinci nikad ništa ne nauče u životu i kako je istinita čuvena narodna – vuk dlaku menja, ali ćud ne.
Neshvaćeni Rajtmanov dragulj počašćen je epitetima – dosadan, glup i neduhovit.
“Hereditary” – Oko mene hiljadu ludaka
U slučaju besni horor fanovi protiv reditelja Arija Astera najviše su krivi kritičari hipsteri koji su posle premijere na Sundance festivalu u januari počastili film pridevima koje nije mogao da opravda kod masnovne publike.
“Hereditary” je pre porodična drama sa košmarnim elementom nego horor i pre je “nova Rozmarina beba”, nego što je “novi Egzorcista”.
Film nije strašan, niti ima nameru da uplaši, već da isparanoiše publiku. Nažalost, umesto da publika pomisli da je možda i oko njih hiljadu ludaka, koliko realno okružuje nesrećne Grejemove, na kraju je ispalo da su oni ludi što su otišli u bioskop.
“Enemy” – Drugarice, prokletnice – šta učini ti…
Denis Vilenuev je čovek koji stoji iza naslova kao što su: “Sicario”, “Arrival”, “Blade Runner 2049” i “Prisoners”. Veoma voljeni filmovi, ali ne i “Enemy”.
Film koji nikom nije bio jasan posle prvog gledanja i 98% publike kojoj nije palo na pamet da troši vreme na drugo gledanje, krije mnogo, a deluje kao da ne daje ništa i da u njemu nema ništa. Možda drugo gledanje, pa čak i treće otvara vidike.
I većina se pitala – kakav neprijatelj prokletnik u naslovu ima veze sa filmom?
“La La Land” – Pesma nas je održala i njojzi fala
Ko bi rekao da je isti Demijan Šazel radio “Whiplash” i “La La Land”. Mnogi nisu mogli da veruju da je njihov omiljeni reditelj napravio mjuzikl.
Prevrtalo se očima, coktalo i likovalo kad je greškom proglašen za dobitnika u kategoriji “Najbolji film godine” na dodeli Oskara, ali “La La Land” je samo priča o nesrećno srećnim ljudima na ulicama Los Anđelesa koji misle da mogu sve i da će dobiti sve od života.
Pročitaj i: