Otac psihoanalize i čovek koji je svetu podario teorije o traumama, potisnutim mislima, represiji i analizi snova ne bi ustao iz groba da pogleda nemačku seriju “Freud” koja je iskoristila njegov lik i delo, i naivan šlagvort o kopanju po mračnim delovima uma. Kad bi je pogledao Sigmund Frojd bi verovatno umro od smeha i vratio se u grob uz usklik – naivčine! Serija scenariste i producenta Marvina Krena nema nameru, niti želi da bude televizijska biografija Frojda, naprotiv, ona je (zlo)upotrebila važan istorijski lik u igri između psihoanalize, veštičarenja, alhemije, ubistava i nacionalno-političkog sukoba.
Ono što Frojd ne zna i nikad neće saznati, nek počiva u miru, da je na početku karijere bio majstor za kontrolu uma i hipnoze za prizivanje demona koji znaju mnogo više šta se događa na mračnim ulicama Beča od običnih smrtnika. Na kraju krajeva, morao je da postane bečki šaman kako bi se razrešili misterioni slučajevi i ubistva koji unose paranoju među građane. Ako osećate miris romana Kejlaba Kara “The Alienist” i istoimene serije to je zato što je sigurno poslužila kao inspiracija.
Doktore, jako me boli glava

Sigmund Frojd je amater početnik u svetu neurološki i psihičkih prepreka. Zapravo, hipnozu vežba na svojoj kućnoj pomoćnici, odnosno, uvežbava sa njom predstavu za naučnu zajednicu. Ona mora da glumi da je onemela od šoka nakon što je izgubila dete i da magično vikne ime devojčice pred profesorima kada joj Frojd da znak. Može se reći da je otac psihoanalize u seriji lajfkouč prevarant kao Ana Bučević, ali što više bude vežbao shvatiće da je u stanju da prodre dalje od podsvesti čoveka.
Naime, Frojd svest doživljava kao zapaljenu šibicu u tami, a nepregledna tama je naša podsvest. Naučnik želi da uleti sa osvetljenom bakljom i sazna šta se to događa u delu uma o kojem tako malo znamo, dok sebi sipa još jednu dozu kokaina.
Dok Frojda muče profesori,kolege i zavisnost od kokaina, ulicama Beča šeta neko ko je evidentno opsednut alhemijom. Ubistvo žene koja je izbodena u predelu polnog organa, devojčica kojoj je odsečen prst na nozi i slaba zainteresovanost policije da reši slučaj dobiće još mračniji pokrov sa dolaskom mađarske porodice u Austriju. Grof, grofica i ćerka koja poseduje okultne moći (lik koji jako podseća na lik Eve Green u Penny Dreadful) organizuju seanse pred bečkim višim ešalonima. Prizivaju mrtve, kontaktiraju one koji su davno nestali, dok im za vratom dišu mađarski nacionalisti.
Nesrećni Frojd koji bi samo da izvede jednu uspešnu hipnozu upada u krug ljudi koji poseduju mnogo više od tamne podsvesti, poseduju nešto drugo.
Crvena tableta ujutru, plava uveče – ne mešaj!

Postoji sukob interesa u nemačkoj seriji “Freud”. Da se kojim slučajem glavni lik zovem Artur Šnaucer ne bi postojalo očekivanje da će priča biti koliko toliko biti racionalnija, ali kad je već glavni lik gospodin Frojd, onda mađije, triler i horor elementi jako čudno deluju u kontekstu psihonalaze.
Zapravo “Freud” je neka vrsta pandana “The Alienst”. Misteriozna ubistva, pseudo naučnik, mađarska veštica i ubica su vrlo zabavan kombo. Naročito, zbog odličnih produkcijskih vrednosti, glumačke ekipe i koncepta serije.
Kad se prevaziđe prvobitan šok o ocu psihoanalize, istorijska-fikcija postaje vrlo zabavno televizijsko štivo od osam sati. Plitka i senzacionalistička priroda serije kao i sklonost sveopštoj banalizaciji zarad dramatičnih i horor elemenata zapravo uopšte nisu smetnja jer je jasno da ni kreatori nisu sebe preozbiljno shvatili u toku pravljenja projekta.
“Freud” izgleda odlično, snimljen je odlično, lucidan je koliko je to moguće i nije preterano originalan jer već crpi snagu iz postojećih hit serija, ali je na nemačkom, pa pruža drugačiji evropski osećaj. Neće vam biti potrebni lekovi protiv bolova posle “Freud” jer ono što nudi, nudi onima koji vole nešto relativno naivno što će da ih zabavi.