Film “The Hunt” reditelja Krejga Zobela i scenariste Dejmona Lindelofa (Watchmen, The Leftovers) u fiktivnoj alegorijskoj distopiskoj priči je svojevrsna kritika savremene pop kulture, rijaliti programa i klasne distanciranosti. Sva tri derivata modernog društva, naročito rijaliti sadržaj, namenjen je najmanje obrazovanom i ekonomski najnižem sloju društva jer podriva nivo obrazovanja, intelektualnu razvijenost i ono najbitnije – pruža fantaziju o klasnoj odskočnoj dasci. Pobednici programa su otresli sa ramena nižu klasnu pripadnost, što je san svakoga ko je zarobljen u finansijskoj rupi ograđenoj žičanom ogradom. Odnosno, životna metamorfoza od blata do zvezda, ali uz zadržavanje prostodušnosti i društvenog idealizma koji ih je doveo do finansijskog Mlečnog puta – svi smo isti bez obzira da li imamo tri razreda osnovne škole ili fakultetsku diplomu, jedino nas razdvaja status. Kad njega nema nema ni raskola. I baš zato najviši ešaloni društva, ne žele bagru u svojim redovima, ne žele pobunjenike, žele da sve ostane kao pre – ti dole, ja gore, ja fensi, ti nula – crkni sirotinjo, tebi mesto nije ovde.
“The Hunt” kao nesrećan pokušaj Orvelove “Životinjske farme” koju transparentno replicira trebalo je da se predstavi publici prošlog septembra. Trejler i sinopsis o lovu siromašnih i pripadnika niže klase od strane liberalne elite nakon masovne pucnjave u Teksasu, Ohaju i Kaliforniji, medijski i politički je blokiran zbog negativne atmosfere u medijima i u društvu.
Kad te niko ne želi

Pre nego što je “The Hunt” bio zabranjen, predsednik Amerike, Donald Tramp, na Tviteru je indirektno kritikovao film i nazvao ga “liberalnim Holivudom”.
“Film koji treba da izađe je napravljen da bi izazvao nered i haos”, napisao je Tramp 9. avgusta na Tviteru. Dan kasnije filmska kompanija Universal je objavila da publika neće videti film “The Hunt” zbog atmosfere koja ga okružuje.
Nekoliko meseci kasnije Universal objavio je novi promotivni poster na kojem piše: “Film o kojem su svi pričali prošle godine, a niko ga nije video… još uvek”. Ubogi film je i korona virus povukao iz bioskopa i sad je u službi digitalnog proizvoda za kupovinu.
Neobuzdana i napeta atmosfera oko filma poslužila je kao odlučan šlagvort jer ako nešto publika voli, voli ono što je zabranjeno. Ispostavlja se da svako zabranjeno voće nije ukusno, već je plastično i bljutavo.
Šta to nudi The Hunt

Provokativna i kontroverzna ideja da bogataši iz zabave organizuju lov na siromašne upakovana je jako loš stilizovan film koji insistira svake sekunde da je parodija i crna komedija na bes koji osećaju pripadnici niže klase prema višim.
“The Hunt” ne može da se otrese apsurdnosti nasilja koje pruža, a koje niti služi komičnosti situacija, niti poruci koju navodno želi da pošalje. Narativ i ideja posle uvodne scene u avionu osudili sebe su osudili na banalizovani lak sadržaj bez grama mozgda, introspekcije ili bilo koje vrste analitičnosti i zabave.
Nasilje služi samo svrsi nasilja koje bi trebalo da bude zabavno, verovatno će biti tinejdžerima koji tek grebu po površini agresivnih akcionih filmova, ali ozbiljno vređaju inteligenciju i narativ čine odbojnim i besmislenim.
Amaterizam kadriranja i postprodukcije najpimetnije je u prvoj polovini filma, i u finalu. Kolorit, tonski kontrast i produkcijske vrednosti ostavljaju utisak budžeta od stotinak evra sa nekontrolisanim i pomahnitalim mlaćenjem kamere koja se svaki put uzbuni čim krene bilo kakvo brže kretanje likova kroz kadar.
Kad se na sve to doda scenarijski pakao praćen klišeiranim pseudo komičnim dijalozima i karakitauralnim prikazom likova posle 20 minuta svedočite nečemu što je negledljivo do nepodnošljivosti. Ne postoji tema, nema ideje, nema nikakve poruke ili poruke koju film obećava – ne obećava ništa osim presecanja grkljana, glupih i neustrašivih likova. I dalje ostaje ogromna klasna razlika, raja užarena jer sirotinja pobeđuje i obesmišljavanje koncepta crne komedije i apsurda.
“The Hunt” je jeftin fiktivni rijaliti program koji je isključivo u službi najlakše i najbanalnije zabave koji je teško progutati i još teže izbaciti iz sistema. Dve opaske ne čine film i Džrodž Orvel bi umro od stida kad bi saznao da je njegov rad poslužio kao inspiracija.