Film “Men” recenzija: Groteskni košmar koji svi mrze, osim mene


Napomena: Zbog alegorijske prirode filma nemoguće je izbeći tematske spojlere i ideje kojima se bavi autor i reditelj Aleks Garland u filmu “Men”.


Sve je počelo jednom rečju – razvod. Pakleno nebo koje se razlilo kao krv iz prostrelne rane pre sumraka odzvonilo je početak nikad dolazaćeg kraja krivice za ionako emotivno nesrećni i ugnjetavani život Harper Marlou. Nije želela mnogo, samo je želela da ode iz ovog otrovnog veštičijeg kola koja se naziva partnerskim odnosom. Ni to malo slobode za kojom vapi nije mogla da dobije. Zapravo, mogla je, ali sa cenom. “Ako me ostaviš, ja ću se ubiti. Kada me više ne bude bilo, proganjaću svaki tvoj dan dok si živa. Zar ti moj život tako malo znači“, bez trunke zadrške izgovara Džejms Marlou. “Zato što i ja imam jebeni život. I ja imam jebeni život koji želim da živim“, poslednja i najgromoglasnija rečenica koju je izgovorila Harper ostala je da lebdi u vazduhu dok je telo njenog supruga poput krpene lutke padalo sa vrhe zgrade pokraj prozora dnevne sobe. Sve je počelo jednom rečju – razvod i nije se završilo beživotnim telom na pločniku, nastavilo je da se ponavljao kao eho glasa u mračnom tunelu.

Smrt pojedinca, nije smrt kolektiva, samo je okrnjeni deo džinovskog kamena koji se ne da tako lako raskomadati. Harper mogla je da beži i da traži najizolovanije mesto na svetu, na kojem će daleko od radoznalog oka previjati rane i povremeno ih puštati da krvare, ali veliki kamen, kao i kletva koju je bacio na nju pokojni muž, zauvek će se kotrljati za njom.

Rajska bašta u kojoj simbolično raste jabukovo drvo, okružena nepreglednom šumom u čijem srcu kuca seoska kuća deluje kao novi početak i miran odmor, ali nije ništa drugo nego još jedan krug istog pakla u kojem grimizno nebo samo čeka da uskomeša.

Dolazak Harper u britanski zaseok posle traumatičnih događaja i smrti muža na trenutak je pružio osećaj mira i šansu za bolje sutra. Pre nego što si rekao “ubiću se” tamna senka muškarca počela je da se nadvija nad božanskim vrtom. I nije jedini koji korača prilaznim putem, ima ih više i svi izgledaju identično. Neki su stariji, neku su mlađi, neki su čuva reda, neki su čuvari svetih tajni, ali svu su isti i svi imaju istu ideju.

Foto: A24

U košmaru Harper Marlou svaki muškarac koji dolazi sa njom u kontakt ima lice Rorija Kinera (glumac), ali ona ih vidi kao različite ljude, dok sa ove strane ogledala u pitanju je jedna ista osoba sa drugačijim i ne tako drugačijim karakteristikama. Lokalni sveštenik ubediće je da je njena krivica što se muž ubio, pravdajući udarac pesnicom jer je potrebno podneti bol zarad zajedničkog života. Policijski službenik frknuće u brk kada primeti uznemirenu reakciju Harper nakon što joj otkrije da je čovek koji ju je uhodio pušten na slobodu. Dečak nazvaće je kučkom samo zato što nije htela da se sa njim igra žmurke. Prostodušni stanodavac napraviće opasku da je počinila greh zato što je zagrizla jabuku iz njegove bašte. Dok je svaki pojedinačno pritiska kao kamen, onaj koji korača oko kuće “ukrašen” ožiljicima nalik mitološkom stvorenju Zeleni čovek najavljuje ponovo rađanje i obnavljanje prirode, ili bolje rečeno dobro utabanog životnog ciklusa.

“Men” Aleksa Garlanda (Ex MachinaAnnihilation, Devsnajbliži je žanrovskoj odrednici folklornog rodnog psihološkog horor filma. Mitološki, religijski i alegorijski elementi upakovani su u višedecenijsku debatu rodnog dizbalansa, patrijarhata i toksične muževnosti, a opet ukrašni su “body horror-om” kao poslednjim ekserom u sanduku ovog kontroverznog i grotesknog dela.

Nije pitanje – šta se događa u “Men-u”, već šta znači? Uvodni i razradni deo filma obojeni psihološkim hororom o traumi muškocentričnog sveta u kojoj emotivno iscrpljena i nezaštićena žena traži svoje mesto i smisao u finalu dobija, teško reći hrabar, ali svakako nekonvencionalan epilog stavljajući akcenat na bizarnoj reprodukciji konzervativno-patrijarhalne matrice.

Foto: A24

Košmarna atmosfera filma i očiglednost da ništa nije onako kako izgleda, već da se iza svega krije nešto mnogo mračnije i zlokobnije u finalnim minuta gubi na jačini krošea. Potreba narativa za objašnjavanjem samog sebe praćena nepotrebno eksplicitnom scenom koja se ponavlja nekoliko minuta više dobija komičan ton, na najpogrešniji mogući način, nego efikasan “ahaa” momenat koji želi da postigne.

Garland koji ima prilepljenu etiketu pretencioznog autora u “Men” želi da pokaže da je priča kompleksnija nego što zaista jeste. Istina je da je u pitanju vrlo jednostavna, a opet društveno važna tema realizovana na nesvakidašnji način. Tačnije, na način koji publika naviknuta na “siguran scenario” neće hteti ni da razmotri.

Foto: A24

Rizične narativne odluke i simbolika ne mogu da sakriju maestralnu glumu i angažman Rorija Kinira i Džesi Bakli. Požrtvovanost glumaca u oživljavanju namučenih, društveno istreniranih i duboko traumatizovanih ljudi je apsolutni glumački spektakl. U ovoj zlokbnoj čorbi montaža Džejka Robertsa i muzika Bena Salisbura i Džefrija Pola Baroua su atmosferska noćna mora koja se ne zaboravlja.

“Men” je još jedan vrlo hrabar potez Aleksa Garlanda u testiranju moći i želje publike da se posveti priči koju želi da ispriča. Nije nimalo prijatno, kao što nije prijatno izgovoriti da želite razvod. Jedan će verovatno besno ustati ne želeći ni da razmišlja nazivajući partnera “izdajnikom”, “kurvom”, “kučkom”, drugi pak će ostati da razmatra šta se sve krije iza rečenice: “Imam i ja svoj jebeni život”.

Film "Men"
Ocena
4.1
  • Režija
  • Scenario
  • Gluma
  • Atmosfera

Gde gledati?

Microsoft Store (VOD) digitalna kupovina, Plex

Najčitanije

Pročitaj još