Veče lošeg filma: “Rebecca” / “Cadaver”

Za razliku od normalnih ljudi koji imaju društveni život, ja imam redovno zakazane dejtove sa sobom. Dok socijalna bića ostvaruju kontakte, ja imam tematsko dejt veče – filmsko veče. Na kraju večeri ne moram da hvatam gradski ili taksi ako sam zakasnio na njega, već se prevrnem na drugu stranu i zaspim. Ali ovi društveni i ja imamo nešto zajedničko – loš dejt. Oni su razočarani što su proveli neko vreme sa nekim na koga ne bi naslonili na biciklu, a ja imam problem druge vrste – na koji način pročistiti organizam, telo, duh i izbrisati svako sećanje na traumatično filmsko veče. Zaista je bolje biti sam.

Kao što obećah, da ne bude posle – obećanje ludom radovanje, čistim sa spiska filmove i seriju koji me čekaju već neko vreme.

Pošto ove nedelje zbog obaveza ništa nisam stigao da uradim ispravljam greške do 25. oktobra. U naredna tri dana…

Gepostet von Deda Milorad am Donnerstag, 22. Oktober 2020

Dve muve ubijene, pa da ih dokrajčim pre nego što nastavim dalje.

Rebecca

Foto: Netflix

Prošlo je neverovatnih 80 godina od adaptacije romana “Rebeka” Dafne di Morije. Još malo pa čitav vek od filma koji je Alfreda Hičkoka pozicionirao kao majstora svog zanata, vlasnika Oskara za najbolji film sa neverovatnih 11 nominacija. Ako ste previše mladi ili vas je previše bolelo uvo za Hičkoka (sram vas bilo) dijamant zlatne holivudske ere vam je promakao. Ali, ako ste pogledali novu “Rebeku” Bena Vitlija, koji zaista ima dobar rezime i filmove iza sebe (ne znam šta mu je bilo), verovatno vam ne pada ni na pamet da okušate sreću sa verzijom iz 1940. godine. Verujte mi, ako želite gotsku ljubavnu priču kakvu bog zapoveda nađite snimak. A, što se tiče nove “Rebeke” pravićemo se da smo samo mesečarili kao i Maksim de Vinter u katatoničnoj glumi Armija Hamera.

Pre nego što pređem na glavno jelo, da se za predjelo pozabavimo Armijem. Da nije bilo Luke Gvandanjinja i filma “Call me by your name” gospodin Hamer (u doslovnom prevodu čekić) mogao da bi da čekića do kraja života na kastinzima za filmove i serije. “Call me” je prvi i poslednji film u kojem je pokazao da postoji bilo kakav život i želja da se bavi glumom. Iako gluma nije bila da se sručiš sa stolice, deljenje kadra sa fantastičnim Timotijem Šalomeom, primoralo ga je da prati kolegu, u protivnom ceo Lukin projekat bi pao u vodu.

Enigma je zašto i zbog čega gospodina Hamera bilo ko i bilo gde angažuje. Pretpostavljam da je jedini razlog fotogeničnost i lik koji zaista podseća na holivudske face iz šezdesetih jer je Armi Hamer majstor katatonične glume. Nestrpljivo čekam da se pojavi reditelj u kadru da ga ubode štapom u oko ne bi li barem na trenutak pokazao da je ljudsko biće. Ukratko, njegova gluma, i pored zaista stravičnog scenarija i dijaloga, je emotivni ekvivalent mog žutog tabureta u stanu. Na njegovu sreću glumačka ekipa oko njega je za dlačicu bolja, ako je za neku utehu.

Dakle, Rebeka. Relativno poznata priča o anksioznoj mladoj ženi koja uslužuje starije gospođe, sve dok joj prst sudbine ne namesti Maksima de Vintera. Udovca koji živi u zamku od kojeg ti pamet staje. Novi život na velikom posedu je blagodet za oko, ali žuljanje za um. Kućepaziteljka gospođa Denvers i Rebekina senka ne daju mira novoj gazdarici. Gde god se okrene sve i dalje miriše na tu ženu. Misterija oko smrti Rebeke i bes koji raste u gospođi de Vinters jer ne može da živi od uspomena i simbola mrtve žene dobija svoj zlokobni obrt.

Foto: Netflix

Moderne readaptacije i rimejkovi kao posledica manjka boljih priča su realnost savremenog filma. Ben Vintli je jasno naznačio da ovo nije oživljavanje verzije Hičkoka, već odavanje pošte romanu Dafne di Morije. Lepa zamisao, loša realizacija.

Ako je pitanje – gde je problem? Odgovor je – sve je problem. Struktura filma je vrlo nezgrapna i amaterska sa odbojnom stilizacijom radnje i načinom na koji je predstavljena. “Rebecca” je više jeftin televizijski film, nego film.

Najveća koska, pored Armija Hamera, su suvi dijalozi koji imaju bizaran tempo. Glumci razmenjuju rečenice po sistemu “prisećam se teksta” ili kao da neko broji kad koja reč treba da se izgovori. Dinamički film teče neprijatno do te mere da ga je teško gledati.


Blago Dedi, pročitaj i ⇓

Serija “The Haunting of Bly Manor”: Gotski horor koji te na kraju rasplače


Na jako lošem tekstu glumci nisu ni mogli nešto bog zna šta da pokažu. Ispuštena karakterizacija gospođe Denvers i njenih motiva, koji imaju jasnu seksualnu represivnu pozadinu u verziji iz 1940. i knjizi, čitav film urušava na mnogo nivoa.

Zbog uštogljene naracije svaka scena deluje usiljeno, mučno i za glumce, a boga mi i za publiku. Hemija ne postoji između Lili Džejms i Armija Hamera, jedina hemija u njemu je cela tabla bromazepama, i kako njihova gluma tone, tako i brod kojim upravljaju.

“Rebecca” zaista nema ni G od gotske ljubavne priče, ni E od emocije, ni P od produkcije, ali zato ima keca kao vrata. Posle 80 godina zaista nema potrebe da se pojavljuje na sledećem popravnom.

Cadaver

Foto: Netflix

Znate onu: “Dajte narodu hleba i igara”. A šta će im hleb i igre bez prestanka? Da ne vide ko ih gleda dok mrve i gacaju po blatu. Ovaj mudri motiv na briljantan način otvara norveški film Jardana Herdala “Cadaver”. U postapokaliptičnom svetu koji su uništili ratovi ostala je šačica ljudi, toliko gladnih da im je smrt lakša nego još jedan odlazak u krevet bez večere.

Pozorišna glumica Leonora, suprug Jakob i ćerka Alis nagledali su se užasa za tri života. Ovaj koji žive kao da na žive. Provode ga tumarajući po ulicama u nadi da će naći barem nešto malo hrane, čuvajući živu glavu od ostalih građana koji su svakim danom sve bliži hladnom grobu.

U izopačenom bajkovitom spletu događaja, njihovom ulicom prolazi karavan koji poziva ljude u hotel bogataša Matijasa koji svake večeri održava predstave. Oni koji imaju nešto novca pored teatra mogu i da večeraju. Kao i svaka monstruozna priča, tako i ova ima svoj šlagvort – gosti nose maske, a glumci je ne nose. Gosti prate priču koja im se najviše dopada i glumce kroz hotel uz napomenu da masku ni slučajno ne smeju da skinu. Kad ljudi naprasno nestanu i ćerki Alis se izgubi svaki trag, Leonora koja više nije sigurna da li je oči izdaju ili halucinira – primećuje da gosti hotela nestaju iza slika i prolaze kroz zidove.

Foto: Netflix

Fantastična atmosfera koja uvodi gledaoca u ovaj magloviti svet prepun izvitoperenih ličnosti oslanja se na veliki broj društveno-političkih tema. Igranje uloge u društvu, klasna segregacija, instinkt za preživljavanjem, pa čak postoje elementi političkog poltronstva zarad ličnih ciljeva.

Zvuči odlično je l da? Pa samo zvuči dobro jer film koji kratko traje i ima pristojan tempo razvoja radnje je šupalj koliko je bušan. Već viđeni elementi iz španskog “The Platform” i američkog “The Purge” je propustio šansu da bude film ove jesenje sezone. Zlokobna ideja filma i atmosfera u prvih 20 minuta nestaju zbog površne karakterizacije likova za koje vas je baš briga da li će umreti ili ne.


Blago Dedi, pročitaj i ⇓

Film “The Platform (El Hoyo)”: Kad bi “Parasite” bio horor


Preozbiljni tematski elementi rešeni su na akcioni, horor-slešerski način krajnje predvidivo da već pre polovine filma biće jasno šta i kako će se priča odviti. Najveći greh “Cadaver” je to što koristi već poznate načine pletenja radnje, ali iz loših filmova.

Iako postoji nada da će barem za kraj sačuvati neki kec, to se neće dogoditi. “Cadaver” nudi hleb, ali je buđav, tako da bolje biti gladan.

Najčitanije

Pročitaj još