Najbolji film 21. veka kakav više niko ne sme da napravi

Kod svakog umetnika, bez obzira da li je pisac, reditelj, scenarista ili pevač, postoji dominantna tema koja se provlači na različite načine u radu. Engleski pisac Dejvid Mičel u većini svojih romana se bavi besmrtnom ljudskom dušom koja se na ovaj ili na onaj način manifestuje na različite načine i na različitim mestima. “Atlas oblaka“, “Nevidljivi sati” i “Slejdova vila” imaju nešto zajedničko – reinkarnaciju, opsednutost veštičarenjem koje nagrađuje pojedinca večnim životom tako što će se dočepati tuđe duše i lošom ili dobrom karmom. Bestseler Dejvida Mičela “Atlas oblaka” zbog apstraktnog narativa u kojem se prepliće šest isprekidanih priča sa različitim likovima i vremenskim okolnostima proglašen je za knjigu koju je nemoguće adaptirati za filmsko platno. Duo Vačovski i Tom Tikver drznuli su se pre osam godina da nemoguće pretvore u moguće. Istina je da su packe i negativne kritike letele sa svih strana 2012. godine kad je premijerno prikazan “Cloud Atlas”, ali filmska verzija Mičelovog romana je sramotno potcenjeni klasik koji ima pravo na beneficirani radni staž jer svako novo gledanje otvara nova vrata i novo viđenje priče.

Rediteljski trio koji je radio na filmu još u početnim fazama snimanja filma suočio se sa hrpom problema. Prepreke koje su se našle na kreativnom putu u vidu manjka budžeta (film je sniman na tri kontinenta), ozbiljni zdravstveni problemi glumaca (teške upale pluća, Hale Beri je slomila nogu treći dan rada na filmu) kao da su tendeciozno želele da spreče ambiciozne ljude da odustanu od projekta na koji su potrošili godine napornog rada zajedno sa kreatorom romana Dejvidom Mičelom. Posle suza, krvi i znoja film je uspeo da se izbori za vazduh i premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Torontu 8. septembra 2012. godine. Stojeće ovacije, impresioniranost publike vizuelnim i narativnim rešenjima na kraju nisu naišli na blagonaklone kritike kad je film zvanično stupio na bioskopski repertoar.

“Cloud Atlas” je jedan od retkih filmova u 21. veku koji je uspeo da dođe na vrh liste najboljih i najgorih filmova posle premijere. Polarizovane reakcije pucale su u smeru narativnog rešenja filma koji je zadao muke mnogima. Šest različitih priča u filmu, vremenska distorzija i namerno nestrukturisano pripovedanje, što je replika Mičelovog originalnog dela, je opisano kao ambiciozna propast. Nažalost, film nije zaradio koliko je uložio, jedan deo publike je uzaludno potrošio tri sata života jer im ništa nije na kraju balade bilo jasno i flim je sahranjen tri metra ispod zemlje.

Foto: Cloud Atlas / Promo

Godine su prolazile i kako je koja odmicala tako su i kritičari počeli ponovo da pišu o kompleksnom “Cloud Atlas-u”. Prvobitne reakcije su preimenovane, pa je film od ambiciozne propasti postao nešto drugo – klasik. Film kakav se više niko u skorijoj budućnosti neće usuditi da napravi. Prošlo je šest godina i nikom iz Holivuda nije palo na pamet da angažuje jednog glumca za šest uloga u kojima je čas jedna ličnost, čas druga, pa muškarac, pa žena, pa pripadnik jedne rase, pa druge, čas je zao, čas je apatičan, čas je dobročinitelj. “Cloud Atlas” kao podsetnik da svaki uzrok ima svoju posledicu sa idejom da duša zahvaljujući karmi nastavlja svoj život i dobija novo telo u kojem mora da raščisti stare račune, ispričan u vremenskom procepu od 1849. do 2311. godine je vizuelna, narativna i audio ekstravaganca čije finale ne može proći bez suza.

Film prati šest priča koje prekidaju jedna drugu i vode do finala koje otkriva zajednički imenitelj koji vezuje 400 godina. “Cloud Atlas” prati advokata Adama Evinga 1849. godine koji je svedočio svirepom bičevanju Afroamerikanaca, kompozitora Roberta Frobišera 1936. godine koji se udružuje sa muzičkim genijem Vivijanom Ajrsom kako bi skovali epohalno muzičko delo, novinarku Luisu Rej 1973. godine koja istražuje slučaj o potencijalnoj nuklearnoj katastrofi iza koje stoji Lojd Huks, Dermota Hoginsa 2012. godine, autora romana o piscu koji je ubio kritičara zbog loše recenzije (najkomičniji deo narativa), konobaricu Sonmi u distopijskoj Koreji 2144. godine koja je žrtva korporacije koja svoje zaposlene nagrađuje bizarnom avanturom nakon uspešno završenog posla i Zakarija Bejlija 2311. godine koji živi u postapokaliptičnom svetu u kojem nije ostalo ništa nakon dugogodišnje ljudske surovosti, osim kanibala.

Foto: Cloud Atlas / Promo

Priče koje naizgled nemaju nijednu dodirnu tačku uz pomoć sjajnih vizuelnih znakova pored puta daju naznaku šta se događa. Tom Henks se pojavljuje u svih šest priča i svaki put drugačije izgleda, na momente neprepoznatljivo, iako njegov lik nužno nije jedna ista duša koja se seli u slično telo. Hale Beri je u jednoj priči Jevrejka i ima belu put, u drugoj tamonoputa novinarka, Suzan Sarandon je u jednoj priči muškarac, u drugoj lokalna veštica itd.

“Cloud Atlas” je ozbiljan zalogaj i kao takav može da deluje veoma odbojno na samom početku jer u prvih sat vremena ništa nije jasno i gotovo je nemoguće pohvatati ko je ko u kojoj priči. Ali, kako film uđe u fazu drugog čina stvari već postaju malo jasnije. Čitavu situaciju dodatno zakuvava žanrovski aspekt filma koji se menja iz priče u priču. Od drame, preko komedije i horora do naučne-fantastike, ali sve zarad višeg cilja kojim su nagrađeni oni koji pažljivo prate i dočekaju oberučke finale.

Foto: Cloud Atlas / Promo

Film profitira nakon više gledanja. Posle višegodišnje pauze ponovni susret sa “Cloud Atlas-om” je bio kad viđanje sa starim drugom kojem se svašta izdogađalo i nemoguće je sve priče pohvatati, ali kako se kafa bliži kraju sa starim prijateljem njigov život postaje sve jasniji.

Mičelova ideja reinkarnacije i filozofska tumačenja ljudskog bivstvovanja iz 19. i 20. veka heklaju priču o ljudskim životima koji su uticali na druge ljude i oni na njih. Čak i najmanja reakcija ostavila je neizbrisiv trag na budućnost. Ideja da je svaki život i svaki čovek na ovoj planeti podjednako vredan i važan za budućnost otvara vrata brojnim tumačenjima filma.

Foto: Cloud Atlas / Promo

“Cloud Atlas” nije savršen jer pati od klišeiranih rešenja i povremeno tanke glume u pojedinim deoniciama, ali je neosporno jedan od najboljih, ako ne i najboljih i najambicioznih filmova 21. veka kakav niko više ne sme da napravi.

Pročitaj i: 

Film posle kojeg će vam se mozak pretvoriti u kašu

Kritičari preporučuju najbolje serije za avgust

 

Najčitanije

Pročitaj još