Evo zašto nas podilazi jeza od modernih domaćih pesama

Zvuk besnog motora koji iznenadno preseca glas Ivana Gavrliovića uz komandantsko naglašavanje “200 na sat” te ne baš tako davne 1994. godine bio je prvi usklik muzičke kovanice turbo-folk koju je osmislio Rambo Amadeus. Spoj nespojivog – urbanog i ruralnog, liberalnog i konzervativnog, moderne tehnologije i manulene proizvodnje. Numera koja je devedesetih budila euforiju i franatično dizanje ručica uz audio-vizuelnu pratnju izveštaja sa ratišta, danas je samo neslavni podsetnik vremena koji bi mnogi najradije izbrisali iz sećanja.

Sociolozi i teoretičari savremene pop kulture i društva u analizi fenomena turbo-folk, kao i njegovog starijeg muzičkog brata neo-folk iz osamdesetih godina u stručnim radovima isticali su da je čuveni muzički produkt projekat vladajućih struktura kako bi održavali kolektivnu svest naroda i ujedno skrenuli pažnju sa problema sa kojim se stanovništvo na svakodnevnom nivou suočavalo.

Milena Dragićević-Šešić u svom radu “Neofolk kultura: Publika i njene zvezde” osvrnula se na lifestyle koji je sevirao dominatni muzički pravac, odnosno, model ponašanja, izgled i poruke koje su prevashodno bile namnjene nižim slojevima društva koji su se našli u tranziciji između sela i grada.

Sa druge strane Ivana Kronja u radu “Smrtonosni sjaj: Masovna psihologija i estetika turbo-folka” akcentuje već svima poznatu teoriju o nacionalističkom muzičkom aspektu, odnosno, da su nacionalno nastrojene devedesete tražile nacionale zvezdu i dobile su je.

Međutim, Đurković Miša u “Ideologizaciji turbo-folka” i “Ideološki i politički sukobi oko popularne muzike u Srbiji” ističe da bi se turbo-folk svakako dogodio, s obzirom da je on samo evolutivni deo muzičke tradicije naših prostora.

I dok se kunemo i tučemo u grudi da je ružna prošlost samo ružna prošlost i da je turbo samo deo istorije Đurković je 2001. istakao, citiram: “Postmiloševićevska vlast u kulturi podseća na komuniste koji su vladali pre njega čak su i mnogi ljudi isti samo što sada nisu u SK nego su u nekim od dosovskih partija. Evidentno je da ti ljudi nisi ama baš ništa naučili i da pokušavaju da vrate točak deset godina unazad: opet ćemo imati vladajući kulturni elitizam koji narod ne prihvata i, sa druge strane, proskribovane ali od naroda prihvaćene turbo-folk heroje. Elita će živeti u svom zastakljenom, imaginarnom i samodovoljnom svetu, a običan narod u svom svetu kulture kome veladaju zakoni tržišta koji sve više unakazuju profil njihove muzike. No, ovo je nažalost samo odraz opšteg političkog obrasca u odnosu elite i običnog sveta od 5. oktobra naovamo. Ono što mene plaši, jeste da će rezultat takvog odnosa vlasti prema narodu biti povratak nekog Šešelja ili Miloševića i da ćemo tako ući u jedan tragični krug ekstrema koji se smenjuju na vlasti. A takve države su za žaljenje”.

Dakle, prošlo je 17 godina od prorčanskih reči Miše Đurkovića i ispostavilo se da su muzički heroji, turbo-folk heroji, isti, samo imaju druga lica, drugačiju garderobu, novu muzičku poruku i isti mejnstrim uticaj kao i ranije.

Servant Milijer je zapisao da “narod peva onako kako i misli o sebi” i uloga turbo-folka je uvek bila deskriptivna. Posmatrajući kretanja folk muzike od seoske i varoške do poslednjeg stadijuma folk muzike, jasno je da je narodna muzika služila za opsivanje događaja, uveseljavanje, tugovanje, u nekim slučajevima i za raskid sa patrijarhalnom prošlošću, ali generalno uloga joj je prevashodno deskriptivna. Novokomponovana narodna pesma opisivala je želju seoskog stanovništva da se uklope u gradske strukture ali istovremeno opisivala i teškoće prilagođavanja.

I šta se desilo sa turbo-folkom danas kad smo se svi modernizovali i digitalizovali?

Nestao je sufiks “folk” i postao je “rep” ili “hip-hop”. Danas smo svedoci masovnog uticaja turbo-hip-hopa.

Muzičar Slobodan Veljković Coby, poznatiji kao “Coby je l si ti radio traku”, u intervjuu za VICE govori o saradnji sa narodnjacima i komercijanom uspehu. Veljković ističe da:

Ne bih nikoga odbio, ko ima pare uvek je dobrodošao. Apsurdno je pričati da ne želim da uzmem te pare. Radio sam muziku za repere ceo život i nisam mogao da platim kiriju“.

Fanovi njegovog ranijeg rada bi žargonski rekli da se “prodao”, međutim, ovo nije prvi put u muzičkoj istoriji da su se autori “prodali” zbog novca. Očajna vremena potežu očajne poteze.

Naime, prvobitni tvorci turbo-folk zvuka su bračni par Tucaković/Radulović. Marina i Futa su neutešnih devedesetih shvatili da im večeru neće postavitit mediteranski melos i pop limunade, pa su odustali od Zane, Marine Perazić, Slađane Milošević, Olivera Mandića i okrenuli se Meci, Beci, Kuci i Maci. Zašto? Jer su od tih pesama mogli da večeraju i uštede u periodu kad od jedne plate nisi mogao da kupiš kesicu aleve paprike.

O sličnoj, ali ne identičnoj sudbini, govori Slobodan Veljković. Muzičar ipak ističe da mu je “gotivno da radi sa turbo-herojima”.

“Ja volim to što radim i kad radim drugi ljudi su u fazonu kao brate kako možeš da radiš za, sad lupam, Daru Bubamaru ili Gogu Sekulić? Meni je gotivno i izazov je da od govna napraviš bitove”.

Savremeni muzički heroji koji vladaju YouTube trending kategorijom imaju dosta zajedničkog sa svojim kolegama iz devedesetih. I dalje je upečatljiv veznik anadolijskih elemenata, melizmatičnog pevanja i savremene produkcije, koji je bio snazi i pre 30 godina, ali nešto u drugačijem muzičkom ruhu.

Iako je poruka pesama iz devedesetih tek zagrebala razbijanje konzervativne matrice sa feminističkim porukama o nezavisnim ženama, ženama u provodu koje više ne kukaju za voljenim koji je sa drugom ženom u kafani, u skladu sa deskriptivnim apsektom turbo-zvuka moderne numere opisuju savremene nedoumice i provod.

Donimantna tematika savremenih pesama su seks, narkotici i besni separei. Turbo-folk sad već decenijama prodaje maglu – tačnije priču o boljem životu do kojeg se dolazi brzo uz tozla – utoka.

I dok kulturna elita se i dalje pravi da samo postoji njihov svet i ništa van njega, u stvarnom svetu pesme o heroinima i kokainima su stvarnost, a ne samo stih koji se rimuje.

Turbo-folk život se oslikava i u domaćoj štampi koja piše o mladim ljudima koji su izgubili život zbog prekomerne doze ekstazija, a u rubrici pored se najavljuje pesma turbo-folk heroja koji se refrenu “tetura kao drogiran” i “potrebna mu je nova doza”.

Dakle, novi turbo-folk se savršeno uklapa u aktuelnu socio-ekonomsku situaciju i društvenu stratifikaciju. Nigde nije nestao, samo je sačekao povoljnu priliku da nas ponovo ludo zabavlja samo da ne mislimo o crnilu.

Zašto turbo-folk?

Turbo-folk je i dalje nedosanjani san ovog naroda i zato ne umire. Ljudi će uvek sanjati o boljem, lagodnijem i bogatijem životu, ali dok se on ne dogodi tu je fantazija u pesmama heroja koji su uspeli da se iz mulja vinu u nebesa i prvog separea.

I dok nas podilazi jeza na zvuk motora i “200 na sat”, kad prođe neko vreme, ta ista jeza će nas hvatati kad čujemo “IDJ videos” i “Coby, je l si ti radio traku” jer će nas podsetiti gde smo bili, koliko smo novca zarađivali i ko je bio ko u ovom društvu.

Izgleda da će život Srba još dugo biti u ritmu turbo-folka.

Pročitaj i: 

Upustvo kako da postanete tabloidni novinar

Pravda za sve Milorade

Najčitanije

Pročitaj još