Jedna od najzloupotrebljenijih fraza je “filmsko iskustvo” ili “bioskopsko iskustvo”. Dve magične reči marketing strategije koja zaboravlja veoma važnu stvar da napomene pre nego što ti uvali kartu u ruke. Da li je u pitanju audio-vizuelno iskustvo, čiji je efekat ravan jačoj jutarnjoj kafi koja te razbudi, zahvališ joj se i nastaviš dalje, pa sledećeg jutra je potrebna nova doza, ili emotivno iskustvo, koje može biti ravno ožiljku. Ne mora da bude veliki, niti upečatljiv, ali je tu, vidiš ga, setiš se sa osmehom ili sa gađenjem šta ga je izazvalo. Kafu moraš ponovo da dolivaš i da tražiš još, a ožiljak je uvek tu. Zato postoje dve vrste filmskog iskustva – instant krajnje impresivno, ali zameniće ga neko drugo, veće i bolje, i dugoročno sa trajnijim misaonim posledicama. Ovaj potonji može biti u službi inspiracije, motivacije i na kraju krajeva svesti i saznanja o nečemu što je nepoznato ili daleko i nije deo svakodnevice. “Sound of Metal” reditelja Dariusa Mardera možda neće doživeti evegrin filmski status (možda i hoće) ali na najosnovnijem ljudskom nivou kopa najdublje što može po životnoj ironiji, paradoksu i najvećem životnom gubitku za čoveka koji više ne vidi nikakav smisao na ovoj planeti bez onoga što je u njegovom univerzumu važan mehanizam za preživljavanjem.
Ruben (Riz Ahmed) i Lu (Olivija Kuk) pank-metal duo, kao i njihovi pandani, su subverzivni bend koji poziva vlast i proziva neokapitalistički sistem zbog klasne segregacije koja pravi sve veći jaz između bogatih i siromašnih, ostavljajući sve veći broj gladnih usta. Emotivna veza koja im je spasila živote nastala je kao posledica tragedije i mentalnog bola. Lu je izgubila majku koja je sebi oduzela život, a Ruben je prošao prljav i kamenit put zbog zavisnosti od heroina. Nemaju mnogo u kuća-prikolici koja ih prevozi iz jednog grada u drugi, sa jednog koncerta na drugi, ali imaju jedno drugo.
I dok Lu troši glas, komandantski naređujući u pesmama da nema šta da jede, paradoksalno njen otac Parižanin je jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Ruben sa druge strane bez oslonca i korena nema mnogo toga u svom životu, osim pasije za bubnjevima i psihološko utočištu u Lu koji ga je na četiri godine spasila od propasti i heroina. Njegova druga propast ga tera u oličenje najvećeg anksioznog napada jednog popodneva, kada mu se čulo sluha u potpunosti zamuti, ostavljajući neprijatnu tupu tišinu koju povremeno preseca nada da je ovo još jedan problem koji ima rešenje.

Loše prognoze lekara i lažna uteha o implantu koji će mu vratiti sluh Rubena vodi kroz faze poricanja, besa, odbijanja da je prinuđen da napusti svet zvučnih finesa poput nepodnošljivog kapnja vode iz slavine i da je njegov svet gluvih i gluvonemih stvarnost sa kojom će morati da se nosi. Pored mučnog muka koji ga okružuje, ostaje sam sa svojim najvećim demonima koji su u prošlosti želeli da ga zakopaju tri metra ispod zemlje.
Ideja gubitka sluha kod muzičara izaziva veći strah od gubitka života. Za pisca je oduzimanje papira i olovke ili mišićne atrofije ruku najveća kazna koja može da ga snađe za života. Za pevača glas koji se nikad neće vratiti. Poput sna u kojem ti je dato samo malo da budeš srećan, a potom oduzeto u košmaru.
Rubenova psihološka borba i antogonizam prema organizaciji gluvih i gluvonemih u koju je prisilno doveden vode ga od osećaja izolacije i nerazumevanja do neverovatnih emotivnih visina i pronalaska možda nečeg većeg i boljeg u životu.

“Sound of Metal” u svojoj narativnoj i psihološkoj mučnini je težak kao crna zemlja, davi golim rukama i na kraju ipak katrazično dopušta osećaj mira.
Film Dariusa Mardera je izazov za gledanje, ali ne zbog pogrešnih odluka ili loše reprezentacije problematike, već iz potpuno suprotnih razloga. Konstantan fokus na lice Riza Ahmeda, kojem je ovo najbolja uloga pored mini-serije “The Night of”, ruši zid između koncepta filmske fikcije i publike. Njegov uništeni život i rediteljska odluka da približi ideju kako može da izgleda proces trajnog gubitka sluha, u zagrljaju sa psihološkom borbom i Rubenovom nadom da je sve samo prelazan životni period, udara svom silinom na najtiši i najmirniji mogući način. Ne oseća se bol, ali neopisivo boli.
Blago Dedi, pročitaj i ⇓
Riz Ahmed, Olivija Kuk i briljantni Pol Raci u ulozi Džoa, čija je uloga mala, ali apsolutno fantastična, su tri spektra ličnosti, tri jedinstvene duše bez ijedne loše namere, ali sa ogromnim problemima koji definišu njihove živote i tragične sudbine.
“Sound of Metal” je neosporno nezgodan i jako težak film za gledanje, ali esencijalno važan u savremenoj kinematografiji. Iako mu je težište na gubitku sluha glavnog protagoniste, kao i većina tematski bitnih filmova u poslednje dve decenije, krajnje je univerzalan. Rubenov gubitak sluha, podsetio me je na neverovatan užas koji sam osetio kad sam pre nekoliko godina odlučio da napustim novinarsku profesiju, rečima “više nikad u životu neću da pišem”. Reči su reči, a pomisao da više nikad neću pisati je kao da mi je neko oduzeo ruke. Ja sam svoje srećom dobio natrag i to je mesto gde “Sound of Metal” poentira konceptom – šta se dogodi kad se nešto nepovratno, a nama važno, izgubi.
Film "Sound of Metal"
Ocena
-
Režija
-
Scenario
-
Gluma
-
Atmosfera
Presuda
“Sound of Metal” u svojoj idološkoj kontroveznoj prirodi dovodi u pitanje mnoge stvari o kojima ljudi ne razmišljaju, a predstavljaju važan deo njihovog života.
volim
- Riz Ahmed, Olivija Kuk i Pol Raci
- briljantna režija i audio inženjering
- karakterna studija Rubena
- univerzalnost teme, iako je fokusirana na specifičan problem
Ne volim