Film “The House That Jack Built”: U ime oca, sina i Lars von Trira

Između definicije egomanijaka i imena reditelja Lars von Trira stoji znak jednokasti. Ne postoji veći samozaljubljenik u sopstvenu umetnost od gospodina Larsa. Uspeo je čak i pretencioznost Darena Arofonskog da negira u modernoj umetnosti jasno stavljajući do znanja da sve oči treba da budu uprte u njega. Kao dete za slavskim stolom koje maše ručicama i povisuje ton glasa za tri oktave dok se neko ne okrene i ne kaže – Umukni više ne mogu da te slušam. Von Trir je ubeđen da je sveti duh u hrišćanskoj definiciji svetog trojstva. Samo što njegovo poimanje umetnosti rasplače i majku presvetnu. Prevelika ljubav prema samom sebi i istinska ubeđenost da je bogom dan, kao i kontroverzna priroda znaju da se sudare jer se stiče utisak da je reditelju više stalo da privuče pažnju nego da zaista poentira. Što je u sukobu sa delom da “radi božanski posao”. Uostalom pričamo o čoveku koji je bio suspendovan sedam godina na Kanskom festivalu zbog izjave da se “empatiše sa Hitlerom”. Kad smo već kod privlačenja pažnje. 

Poslednje filmsko ostvarenje Larsovog uma “The House That Jack Built” na premijeri u Kanu u maju je odlično poslužilo medijima da etiketiraju film kao nešto najgroznije u skorijoj istoriji. Iskreno, večito preosetljiva i kmekava publika na filmskom festivalu nije dobar pokazatelj koliko je nešto zaista dobro ili loše. Naročito, ako uzmemo u obzir von Trira koji je ozloglašen u svom radu. Naravno, da je posle sedmogodišnje pauze došao da ostavi utisak i boga mi valjano se potrudio. 

Da li je zaista toliko groteskno, uvredljivo i negledljivo? Pa, recimo da možemo da diskutujemo na tu temu. i u to ime hvala Larsu što nas podstiče da na filmove ne gledamo kao na dugotrajno mleko. 

Met Dilan i Uma Turman / Foto: Allstar/Zentropa Entertainments

Iz potpunog mraka dopiru dva glasa koja diskutuju o ljudskoj vrsti, umetnosti, ko je inženjer, a ko arhitekta, i čija je čija uloga. Džek, serijski ubica, sadista, psihopata, sociopata, opsesivno-kompulsivni manijak sa izraženom potrebom da čisti za sobom u razgovoru sa Vrždom, kojeg ne vidimo jer su njih dvojica u mrklom mraku, prepričava pet incidenata koji su se dogodili u vremenskom periodu od 12 godina, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. 

Incidenti su Džekov pogled na ubistva koja je realizovao. Njegove žrtve su dominatno žene, ali nije se libio da poremećenu igru podigne na viši nivo, pa će između ostalog detaljno opisati najbizarniji “incident” u kojem su žrtve majka i dva dečaka. Antagonista cinculira svoju maniju za čišćenjem i krvave tragove nesrećnih ljudi što rezultira komičnim scenama koje su zavijene u crnu oblandu. 

Između oduševljenja o likvidiranju ljudi i usavršavanja kako da ih što više istraumira, pre nego što im dozvoli poslednji uzdah na ovom svetu, Džek gradi i ruši svoj projekat – kuću. Majka je htela da bude inženjer, ali je oduvek hteo da bude arhitekta. Manično je gradi i isto tako je ruši jer nikako da postavi adekvatan temelj i izbere materijal koji će ispuniti njegova očekivanja. Ali, kad je izgradi…

I dok svedočimo najvećim užasima ovog sveta i sadističkom zadovoljstvu centralnog lika, između svakog incidenta Džek i Vrdž će diskutovati o religiji, shvatanju sveta i percepciji umetnosti. 

The House That Jack Built” aktivan je na dva fronta. Sa jedne strane igra na kartu apsurda, crne-komedije i ironije, dok sa druge strane utabano i veoma jasno hoda putem teoloških pitanja, stanja uma centralnog lika i psihološkog-horora. Negde između dve stvari koje autor želi da akcentuje, dolazi nepodnošljivo i potpuno sumanuto filozofiranje o civilizaciji, svetskim idolima, političkoj korektnosti i Larsov doživljav kako svet tumači njegovu umetnosti i izjave. Čak će se osvrnuti na ispad sa Kanskog festivala o Hitleru.  

Film počinje da pada onda kada želi da se pokaže kao važan i kao apstraktan. Svaki put kad reditelj zaboravi na svoj ego i priču o sebi kroz dijalog između Džeka i Verdža, film udara živac zbog kojeg je i napravljen. 

Neosporno šokantne scene, nekad zaista nepotrebno surove i traumatične za gledanje, imaju pokriće u vidu anti-heroja i njegove bolesne potrebe da bude ono što jeste. Ali, film jako brzo iscrpljuje svoje resurse i poput glavnog aktera kreće da neuspešno davi svoju prvu žrtvu. Trajanje od dva i po sata u kombinaciji sa neprestanim mučenjem ljudi na ekranu je definicija muke Tantalove. 

Srećom, psihodelično finale je tu da pospremi haos, kao i Džek posle ubijanja bespomoćne osobe. Uvrnuto, čudno, bizarno, pomalo nejasno, ali ako se uspešno izdrži ćakulanje između dva čoveka iz mraka, biće otvorena vrata za diskusiju o tome šta se zapravo sve vreme događalo. 

“The House That Jack Built” je predug, mučan i nekad zaista odvratan film i osećanja će se menjati od incidenta do incidenta. Od potpunog oduševljenja do želje da se ugasi. Ali, neosporno je da je provokativan, drzak i na momente genijalno bolestan. Fanovi Larsa von Trira imaće sigurno dosta toga da kažu, a ostali radoznali ljudi koji žele da ga pogledaju – nek vam je Bog u pomoći. 

Najčitanije

Pročitaj još

"The House That Jack Built" ima sve elemente odličnog filma, ali njegova poremećena sadističko-umetnička priroda je odbojna kao jutarnji zadah. Film "The House That Jack Built": U ime oca, sina i Lars von Trira