Karijera Elajdže Vuda je ekvivalent za njegov najnoviji film “Come to Daddy”. Maleni glumac sa izbezumljenim pogledom, krupnim očima i visinom noćnog stočića pao je na grudi milionske publike nakon triologije “Lord of the Rings”. Umesto generičke holivudske karijere, profesionalni put je usmerio ka kinematografskom psihodeličnom paklu. Bilo je tako očekivano da će Vudova filmografija biti sveto trojstvo romantičnih komedija, trilera i fantazije. Maleni Amerikanac je okrenuo leđa Holivudu, pokazao srednji prst i potrčao u apstraktno filmsko i televizijsko polje. Posle filmova “Maniac”, “Grand Piano” i serije “Wilfred” Elajdža je sinonim za mentalno polomljene, moralno apsurdne role i narativne vratolomije. “Come to Daddy” nije ništa manje luđi, zastrašujuć, niti iščašen kao prethodni naslovi koje je krasio Vud.
Šta možeš da očekuješ od filma koji je napravio scenarista Tobi Harvard, inspirisan ličnim neprijatnim iskustvom koje je preživeo dok je nedelju dana čuvao balsamovano telo u kući potpuno sam? Ništa natprirodno. Neobično – da, poremećno – svakako, životno zastrašujuće – apsolutno.
Najveća životna trauma za dete je da ga ostavi otac. Norval Grinvud (Elajdža Vud) ovo najbolje zna. Nije finansijski oskudevao jer je život proveo na Beverli Hilsu sa majkom, ali je ostao uskraćen za odgovor na pitanje – zašto ga je otac ostavio? Morao je da sečeka trideset godina pre nego što se matora drtina javila patatičnom porukom da želi da ga vidi. Bivši alkoholičar i klinički depresivac koji je pokušao samoubistvo dolazi na noge ocu koji živi na izolovanom ostrvu, u nadi da će konačno kompletirati život i dobiti emotivnu katarzu za dugogodišnju prazninu.
U megalomanskoj kičeraskoj kući sačekala ga je moralno zastrašujuća individua koja ne zaslužuje nikom da bude otac. Loš prvi utisak o ocu kojeg je tako želeo da vidi neće popraviti dani, jer kad padne noć Gordon (otac) priča u svojoj sobi o poslu koji treba da se konačno završi, a danju kao da pokušava da se otarasi sina. Ne želi da ode iz njegove kuće, kao da želi da Norval nestane zauvek sa ovog sveta. Neprijateljsku atmosferu i žučnu raspravu prekida iznenadni infarkt oca. Izbezumljeni Norval je osuđen da još nekoliko dana provede sa očevim telom u kući, jer je mrtvačnica prepuna i nema mesta za olindralu kešu, dok se ne organizuje sahrana. Sve bi bilo kako treba da sin željan odgovora nije sam u kući i da se svake večeri ne čuje užasan huk vetra koji dolazi sa obale i metalno lupanje unutar kuće.
COME TO DADDY – Official Trailer
A privileged man-child tries to reconnect with his estranged father, but it turns out dad’s shady past has come to haunt them both. COME TO DADDY starring Elijah Wood. In theaters, On Demand & Digital today >>> apple.co/2H2EjeD
Gepostet von Saban Films am Freitag, 7. Februar 2020
Ako mislite da će da se desi ono što će da se desi, odgovor je neće. “Come to Daddy” najbolje opisuje scena policajca koji dolazi na uviđaj i kako bi utešio Norvela umesto zagrljaja mu podrigne u lice. Apsurdnu crno-humornu atmosferu menja niz događaja koje niko ne očekuje. I u tome je caka sa “Come to Daddy”. Koliko Norvel zna, toliko i publika, i biće podjednako šokirana i zabavljena kako se obrt za obrtom bude odmotavao.
Film reditelja Anta Tompsona može da se secira i podeli na dva dela. Prva polovina sa nekoliko obrta je toliko dobro osmišljena i nijednog trenutka ne vara u narativu da je bizarno zabavno gledati nesrećnog Vuda kako pokušava da se sabere u situaciji koja je nadrealna. Poslednjih trideset minuta relativno kratkog filma više je jeftini šok tretman i odlazak u vulgarni ekstrem nego što je adekvatno tretiranje priče. Ali, ako je Tompson želeo da postigne efekat – Tarantino na teškim drogama, uspeo je. Nisam siguran da će se svima dopasti, zapravo, siguran sam da neće kad “Come to Daddy” zakorači na slešersko agresivni teren. Istina je da je zabavno gledati koliko je neko odlučio da ode daleko u šizofreniji događaja, ali isto tako može da bude jako odbojno.
“Come to Daddy” ne vara u naraciji, odlično je odglumljen, izgleda kao i većina filmova sa tankim budžetom, scenarijski je intrigantan i maštovit, ali poslednjih trideset minuta su što bi rekli Ameri “too much” (preterivanje) pa je ideja o uspostavljanju veze između oca i sina, kao i potraga za identitetom i konačno saznanje šta je zapravo nečiji život nestala negde u potpunom ludilu. Mada, hej, normalno ne postoji.