Thelma: Jako čudan film koji može da vas opčini

Norveški film reditelja Joachim Trier-a je art house film koji nema nameru, niti predispoziciju da se nametne masovnoj publici. “Thelma” poseduje elemente filmskog klasika “Donnie Darko” i nemačkog “Requiem-a” koji mogu biti odbojni ili dosadni mnogim ljudima. Neobična struktura i tematika filma dotiču pitanja o feminizmu, seksualnosti, religiji i emotivnoj represiji kroz oči glavne junakinje Telme.

Film počinje kao san u kojem devojčica i njen otac hodaju kroz šumu kako bi ulovili jelena. Umesto da očeva puška bude uperena ka plenu, on se okreće ka svojoj ćerci koja nije ni svesna da otac planira da je ubije. Nejasan i jeziv početak filma je samo uvertira u priču koja će se odmotati u poslednjem činu.

Priča prati Telmu, studentkinju biologije, koja potiče iz veoma religiozne i konzervativne porodice. Dolazak u Oslo otvorio joj je vrata u novi život u kojem sama vodi računa o sebi. Međutim, roditelji opsesivno po nekoliko puta dnevno zovu Telmu da provere da li je bila na predavanjima, da li je jela i ko su joj novi prijatelji na Facebook-u kako bi imali potpunu kontrolu i uvid u njen život.

Telma pati od stalnog osećaja krivice, zato što nije rekla roditeljima da je prvi put probala alkohol i da ima novu prijateljicu prema kojoj gaji osećanja, i doživljava napade koji podsećaju na epileptiče napade. Njena unutrašnja emotivna stanja počinju da se odražavaju na svet oko nje. Telma koja je poptuno zbunjena situacijom koja ju je zadesila i religioznim vaspitanjem koje je u sukobu sa njenim emocijama saznaje od lekara da je kao devojčica doživela nervni slom. Iako se ne seća šta se dogodilo, njeni roditelji znaju ko je Telma.

Natprirodni elementi filma u kojima se svet i priroda menjaju usled Telminih emocija su alegorično predstavljeni kao osećaj krivice ili represivnih osećanja koje ne ume da kanališe.

Miran i spor tempo filma, koji je u potpunom kontrastu sa holivudskim silovanjem dinamike narativa, vodi gledaoca sa sobom kako bi video svaki kutak Telminog života – od trivijalnih svakodnevnih stvari, preko emocija, sve do spoznaje ko je ona.

“Thelma” nije otvorena knjiga i film neće odgovoriti na svako pitanje gledocu u grandioznom finalu. Film ostavlja prostor da ljubitelji kinematografije preispitaju pojedine društvene norme koje nas oblikuju i kako život može biti nesrećan ako se nad nama vrši pritisak.

Nema sumnje da se “Thelma” neće dopasti mnogima, ali art house filmovi su takvi. Na umetnički i neretko pretenciozan šetaju kroz priče koje žele da ispričaju.

Fantastična gluma Eili Harboe (Telma), nesvakidašnji narativ, božanstveni i neobični kadrovi mogu da očaraju gledaoca, a može da se desi i potpuno suprotno. U tome i jeste čar filmova – dijalog. Možemo da se slažemo ili ne.

Pročitaj i: 

The Celanse: Film zbog kojeg mi puca lobanja

Laku noć mama: “Horor” koji će vam slomiti srce

Najčitanije

Pročitaj još