Handmaid’s Tale u epizodi: Žrtva je uvek kriva

Početak druge sezone Handmaid’s Tale obeležen je neustrašivim i emotivnom iscrpljujućim startom. Međutim, kola su ozbiljno krenula nizbrdo u drugoj i trećoj epizodi. Umesto da nas kreatori serije uhvate za gušu i još više zainteresuju, dogodio se neobičan indi pristup komercijalnoj seriji sa nepotrebnim razvlačenjem i presporim tempom naracije koji je sigurno odbio fanove prve sezone. Svima je jasna emotivna pozicija glavnih akterki, ali epizoda u kojoj 25 minuta Džun šeta po hangaru i prebira po srećnim sećanjima je deja vu iz prve sezone koji ne služi ničemu osim povećanju minutaže. Bio sam na korak od odustajanja, ali sam dao još jednu šansu sa četvrtom epizodom koja je sinoć emitovana u Americi na servisu Hulu (kod nas na HBO). Ne bih da budem brzoplet u donošenju presude, ali izgleda da ima nade.

Spojleri!!!

Poslednji pokušaj Džun Ozborn da pobegne iz distopijskog Gilijada se završio, gle čuda, neuspešno. Prve tri epizode su nas ubeđivale da će se uspešno bekstvo u Kanadu dogoditi, ali izgleda da naša namučena junakinja nije dovoljno patila. Handmaid’s Tale sve više počinje da podseća na grčku tragediju i na nesrećnog Sizifa koji je osuđen da čitavu večnost gura kamenu gromadu uz brdo bez naznake da će ikad prestati da se muči.

Džun koja odbija da je tetka Lidija oslovljava sa Ofred jer je konačno prigrlila sopstveni identitet i želi da obriše ulogu retkog resursa – plodne žene u jalovom svetu, vraća se u dom generala Voterforda i njegove supruge Serene. Ovaj put joj više niko neće progledati kroz prste jer svi znaju da je više puta pokušala da pobegne i da sarađuje sa izdajnicima jedinog mesta na svetu koje Bog nije zaboravio.

Možda Džun želi da postavi nova pravila, ali u svetu religiozne tiranije i patrijarhata ona ja manjina. Iako njene želje i dostojanstvo na pravo izbora su racionalan način razmišljanja, u Gilijadu ona je na dnu lestvice ishrane i Džun je samo sredstvo sistema i ništa više.

I ovo nas dovodi do bizarne scene u kojoj možemo da sagledamo i našu stvarnost. Naime, tetka Lidija odvodi Ofred do zida na kojem se vešaju izdajnici sestema. Njihova beživotna tela služe kao podsetnik i primer šta će se desiti onima koji odluče da podignu svoj glas.

Na zidu izdajnika ovog puta se nalazi afro-američki muškarac koji je pomogao Džun i sakrio je u svoj stan dok ne pronađu način kako da pobegne iz Gilijada. On je obešen, žena mu je postala moderna služavka jer može da rađa, a dete im je oduzeto i predato bogatoj porodici koja ne može da ima decu.

Na pitanje tetke Lidije: “Ko je kriv za ovo?“, uplakna Džun odgovara: “Ja sam“. Pitanje se ponavlja još jedanput kao zvanični vid ispiranja mozga i ubeđivanje žrtve da je ona kriva.

Analitičari sajtova kao što su Guardian, Vulture i NewYorker burno su reagovali na poslednju epizodu Handmaid’s Tale pod parolom da je feministički duh serije potonuo zbog konstantnog insistiranja na nasilju žena nad ženama.

I ovde dolazi čuvena kvačica. Patrijarhat neguje princip – žena mnogo priča, ne treba da priča, mesto joj je u kuhinji, treba da rađa decu i njeno mesto je poslednje. Nezadovoljstvo proizvodi nezadovoljstvo. U sistemu gde se vrši represija trpi baza, u ovom slučaju žene. Ali, sistem Gilijada i jeste tako postavljen. Tetka Lidija je zadužena da hrišćanskim fundametalizmom i nasilnim metodama koje su, po njenim rečima, božija kazna, ubedi žene da rade pravu stvar. Njihovi raniji životi u vezama, brakovima bez dece ili singl životi su bili greh i sad rade pravu stvar.

Žene generala kojima sluškinje rađaju decu su ogorčene na sluškinje jer one ne mogu da rađaju. Dakle, sistem Gilijada, pod patronatom patrijarhata, je napravljen da žene budu jedna protiv druge. I ne samo to – već da žrtva sistema ubedi sebe da je kriva jer mora da je mnogo pogrešila što je bila u vezi bez obaveza i ovo je njena kazna. Čistilište zvano Gilijad. 

Poslednja epizoda poteže jako bitno pitanje. Da li žrtve imaju pravo da budu žrtve? Neokapitalistički sistem ne podnosi gubitnike. Doživljavaju se kao propaliteti koji su protraćili šanse. Kad se neokapitalizam uveže sa patrijarhatom onda smo svedoci priča koje gledamo poslednjih meseci u našim medijima. Od prebijene pevačice kojoj izgleda da niko ne veruje da je prebijena jer bože ona je pevačica ko zna šta je uradila pa ju je sravnio sa zemljom, do priče dečaka koji se ubio zbog kontinuiranog nasilja.

Dakle, žrtva ne sme ni da kaže da je žrtva u trenutnoj konstalaciji sistema jer je odmah kriva. Nešto si uradio, nešto si rekao, prekratka ti je suknja, glasno se smeješ, smešno pričaš i kriv si i zato ti se to desilo.

U suštini sistem Handmaid’s Tale funkcioniše i u našoj stvarnosti, ne na istom brutalnom nivou, ali funkcioniše. Zašto? Jer patrijarhat, religijska ostrašćenost koja zaboravlja na hrišćansku devizu opraštanja, u modernom sistemu vrednosti žrtvu žigoše i tera je da prizna krivicu. Primeri nas uče da je žrtva kriva jer je žrtva.

Pročitaj i: 

Film koji ne želite da gledate, ali ćete ga gledati

Kritičari vam preporučuju najbolje serije za maj

Najčitanije

Pročitaj još