“Stranger Things” 4. sezona recenzija: Epizode od sat i po nisu filmovi – tačka!

Previše se stvari promenilo od poslednjeg druženja sa “Stranger Things”.

Istorijski kratak vremenski procep od tri godine, koliko je prošlo od treće sezone, bio je mali, ali važan “korak” za striming industriju. Merna jedinica gledanosti sadržaja je značajno odskočila. Od nekadašnjih – dovoljno je da se zadržite samo 15 minuta ne jednoj epizodi i ulazite u celokupnu računicu uspeha postignute milionske gledanosti, do nove Nelsonove skale gledanosti po kojoj ukupan zbir minuta koje je publika provela sa serijom je odlučujući faktor. Da pojednostavim.

Ako serija ima 10 epizoda u trajanju od 40 minuta i odgledalo je 100 ljudi, dok serija koja ima 8 epizoda ali traju sat i po vremena i pogledalo ih je 80-oro ljudi – u računici druga je pobednik Nelsonove skale. Identičan sistem je primenjen i u muzičkoj striming industriji, pa nije ni najmanje čudno što izvođači uporno objavljuju albume sa 18 pesama, pa čak i više sa “Deluxe” edicijama. Ideja “manje je više” u hiperprodukciji je davno prošlo vreme jer kvantitet je ključ uspeha.

I tako dolazimo da gigantske četvrte sezone “Stranger Things”. Dok čekamo odjavne dve epizode (koje će biti prikazane 1. jula), od kojih pretposlednja osma traje preko sat i po vremena, a finalna neverovatna dva i po sata – više je nego jasno da je borba za minut postala najvrednije savremeno dobro. Mnogo bolje je pitanje – da li ova striming Odiseja ima utemeljenje u besumučnoj minutaži ili ne. Kraći odgovor je “ne”, duži odgovor je “ima dovoljno kvaliteta da se podnese predugo trajanje”.

Foto: Netflix

Pauza od tri godine i raskorak od šest godina, koliko je prošlo od prve sezone “Stranger Things” napravila je vremenski paradoks. Fiktivni narativ koji se odvija u periodu od 1983. do 1986. godine na ekranima se protegao na mnogo duži period, pa su nekada klinci od dvanaest godina sada već adolescenti koji i dalje glume decu. Ako uzmemo u obzir koliko se deca promene od 12 do 18 godine, a u seriji bi trebalo da budu petnaestogodišnjaci, nemoguće je izbeći osećaj da nešto debelo ne štima – pored jezivih perika i fruzura iz osamdesetih a la Jašar Ahmedovski.

Generička i filer treća sezona serije nije ulivala neku preteranu nadu da će braća Dafer fokusirati priču i privesti je kraju. Pandemija i napuštanje ideje da serije traju dok se publici ne smuče konačno je dalo rezultate. Posle fantastične prve sezone “Stranger Things” opet deluje kao narativ koji smisleno teče i bliži se završnici.

Vesela družina silom razdvojena – jednim delom u Hokinsu, drugim delom van prokletog grada dovela je do zanimljive i ne baš uvek atraktivne priče. Dok Jedanaest muku muči sa školskim siledžijama predvođenim Anđelom kojoj još samo metla fali pa da je nazovemo vešticom, Džojs je na tragu mrtvog/nestalog Hopera, Hokinsom haraju groteskna ubistva tinejdžera inspirisana serijalom o Frediju Krugeru čiji deo postaje i nesrećna Maks, Dastin i Majk i dalje su opsednuti Dungeon & Dragons, dok njihov dobri drugar Lukas više ne želi da bude u klubu luzera, već deo kul školske ekipe… Pregršt priča koje žanrovski prepliću seriju od tinejdž komedije – drame, preko horora misterije, pa do situacionog žanra o odrastanju u napeto pretrpanim epizodama od sat i 15 minuta na kraju ostavlja utisak da su se tri serije potukle u jednoj i svaka se bori za svoju sekundu.

Foto: Netflix

Misterija Hokinsa i “Upside Down” sveta ostaje najslasnije parče serije praćena Kingovskim obrtima koji će svaki put ukrasti pažnju kada se epizoda fokusira na ovaj deo priče. Sa druge strane komično-dramski trenuci pate od klasičnih žanrovskih klopki i generičkog scenarija koji je evidentno smišljen samo da bi epizode trajale duže.

Na prvi pogled scene sa školskim siledžijama, tinejdž nedoumicama da li se prikloniti ili pokloniti normativu društva i emotivne zavrzlame mogu se definisati kao obećavajući aspekt četvrte sezone. Kako se ispostavlja – sve je jedan veliki filer koji niti karakterno, niti narativno bilo čemu služi. U pitanju su najklasičnije cake koje su previše puta obrađivane i ne donose ništa novo – osim duže minutaže.

Na listu problema treba pridodati i strukturu epizoda koje preterano skaču sa mesta na mesto i zbog prevelikog materijala, kada se serija vrati na započetu priču iz druge epizode u četvrtoj, delovaće kao da se scena desila u sezoni iz 2017. godine. Netflix i kreatori serije braća Dafer insistiraju da je nova sezona “filmsko iskustvo” – ne, serija nije film i epizoda od sat i po nije “filmsko iskustvo”, i dalje je epizoda koja previše traje.

Foto: Netflix

Na drugoj strani novčića, pored maestralne implementacije numere britanskog muzičkog dragulja Kejt Buš “Running Up That Hill (A Deal with God)”, astronomskog budžeta, solidno komičnih i retro horor elemenata, mala, ali upečatljiva uloga Nikole Đurička, “Stranger Things” opet ima atmosfersku žvaku. Nostalgija osamdesetih i reference iz očigledno voljenog pop-kulturnog perioda su linija u pesku serije koja se jasno razlikuje i diferencira od ostalih popularnih naslova. Ono što je “Game of Thrones” za HBO, to je “Stranger Things” za Netflix. Žanrovski i po pitanju ciljane publike nemaju veze jedna sa drugom, ali i jedna i druga su jasno obeležile svoju teritoriju, držeći konkurenciju na distanci.

Mnogo se promenilo otkako je “Stranger Things” bio na pauzi, pa i on sam. Nedostajao je kao stari drug. Vratio se sa ubeđenjem da je blokbaster film, a zaboravlja da je i dalje serija.

"Stranger Things" 4. sezona
Ocena
3.3
  • Režija
  • Scenario
  • Gluma
  • Atmosfera

Gde gledati?

Netflix

Najčitanije

Pročitaj još