Za početak pošteno ću reći – nedostaje mi nemački “Dark“. Toliko da sam u iskušenju da ga pogledam ponovo po treći put od početka do kraja. Molim bez osude. Nema laži nema prevare, uvek će iskočiti neko ko će mu pronaći 300 mana, ali u mom ne tako velikom srcu, jedno specijalno mesto rezervisano je za njega. Iznenađujući svetski uspeh evropske serije za divno čudo nije pokrenuo uobičajeni točak sličnih, da ne kažem plagijatorskih, ideja posle oproštajne treće sezone 2020. godine. Umesto meta-fizičke rasprave striming servisi nisu ni pokušali da se uhvate u koštac sa sličnom kompleksnošću. Jer je neisplativo i veće su šanse da vas pogodi grom na stepeništu nego da se ubode sličan striming hit.
Bilo bi nepravedno reći da je “Shining Girls” novi “Dark”, zato što je pre asocijalno i introvertno dete “Mindhunter-a” i Stivena Kinga, ali teško je pobeći od osećaja potpune dezorijentacije i zbunjenosti gde i kada se šta događa, nešto što se većina pitala dok je gledala naučno-fantastično ludilo Barana bo Odara i Jantje Friese.
Bestesler Lorin Bjukas “Shining Girls” iz 2013. godine u modernoj televiziskoj adaptaciji na prvi pogled ostavlja utisak umornog žanra koji pokušava da se po ko zna put pod nos tutne priča o serijskom ubici i neobičnoj vezi izabira žrtava, ali i simbola koji ostavlja za sobom. Vaistinu bi bilo tako, da se u ovu detektivsku slagalicu nije ugurila distorzija vremena i prostora čija mehanika tokom prve sezone serije nije baš najjasnija jer najpre uništava sive moždane ćelije, pre nego što ih mazi, pazi i tepa im Đole. Ako nikom ništa, ljubitelji misterije koji nisu listali roman Lorin Bjukas imaće i te kako materijala za zabavu.
Dok fanovi mutant žanra zadovoljno trljaju ruke, Kribi više nije do zabave. Arhivistkinja medijske kuće u Čikagu ni sama ne zna, kada i zašto će se njena stvarnost promeniti. U jednoj njen ljubimac je mačak, u drugoj je pas, u trećoj živi na drugom spratu sa majkom, u četvrtoj sa kolegom s posla koji joj je suprug, u petoj ima kratku kosu, u šestoj plavu dugu i isfeniranu…

Dve stvari su zajedničke u svim dimenzijama – postoji jedan isti čovek i ubistvo koje se ponavlja kroz godine. Nasumično izabrane devojke pre večnog mraka videle su čoveka koji im je oštricom noža “oslikao” krst na stomaku i ostavio ih da ispuste poslednji dah. Slična sudbina bi zadesila i Kirbi da srećnim spletom oklnosti nije preživela sadistički masakr. Traumatičan događaj koji je ostavio večni ožiljak na telu i umu pokrenuo je točak procepa prostora koji nasumično i bez najave dolazi i odlazi, ostavljajući je u paranoičnom stanju sa preispitivanjem zdravog razuma.
Kada se posle dugogodišnje pauze serijski ubica ponovo pojavi i unesreći još jednu ženu počinje novo poglavlje “Shining Girls” u kojem čovek koji kroz decenije ne stari, a dobro zna šta i kada će se desiti, posumnja da je jedna od njegovih žrtava ipak preživela usijanu oštricu noža. I ne samo to, ona kao i on može da putuje kroz stvarnosti u kojima su odluke drugačije, ali ubistva su ista.
Elizabet Mos, naša večna mučenica iz Gilijada i večita vreća za udaranje iz “Mad Men-a”, očigledno zadrhti svaki put od sreće kada joj se preda scenario sa istraumiranom i komplikovanom junakinjom. Sad već veteranka u dramskim ulogama žena koje moraju da krvavo pate, poučena ranijim iskustvom iz serije “Handmaid’s Tale” ne nudi naročito originalan ili jedinstven lik u toku osam epizoda, jer smo je već videli nekoliko puta u sličnoj ulozi. Dobra strana svega je što Mos zna šta radi, pa čak i kad je u glumačkim cakama predvidiva – omiljeni dugi krupan kadar lica u scenama koje se oslanjaju na mentalne i emotivne slomove.

Elizabet Mos kao vezivno tkivo serije u stopu prati briljantni Džejmi Bel u ulozi Harpera Kurtisa – čoveka za kojeg godine ne znače ništa. Zastrašujuća i na momente zabrinjavajuća kompliacija karaktera koji u jednoj rečenici izaziva jezu i osećaj sigurnosti Džejmi Bel je usavršio do perfekcije jer svaki pokret je koreografski đavolje dobro smišljen.
I dok na glumačkom planu nemamo nikakvih problema postoje dve očigledne “mane” koje će jako brzo rasterati nestrpljivu publiku. Problematično spor tempo razvoja radnje i nejasna logika događaja kako vreme protiče sve više će praviti konfuziju, nego što će davati odgovore. Međutim, ovo je istovremeno i kec iz rukava serije koji nagrađuje one koji su strpljivi i obraćaju pažnju na dijaloge i znakove pored puta. Kao i u većini slučajeva “Shining Girls” je najpre serija za ljubitelje specifičnog tipa žanra, nego što je prilagođen široj publici.
Možda mi nedostaje “Dark”, a bogami i “Mindhunter”, a naročito dobra adaptacija Stivena Kinga, ali to ne znači da “Shining Girls” ne može da dođe kao solidna zamena – samo još da dobijem barem neki odgovor na ovu lomljavu mozga.
Serija "Shining Girls"
Ocena
-
Režija
-
Scenario
-
Gluma
-
Atmosfera
Gde gledati?
Apple TV+