Oduvek sam voleo pop muziku. Fascinacija lakim notama koje mogu posle jednog slušanja da se zakače za bubnu opnu, iako uopšte niste ljubitelj popularnog muzičkog žanra, je definicija fraze da “manje je uvek više”. Pop muzika i njene primese R&B, Soul, Indi-zvuk, EDM, alternativne varijacije u oduvek su se oslanjale na dve stvari – harizmu izvođača i sposobnosti da vam proda pesmu. Kompozicija može biti komercijalno čudo, ali sve je uzlaud ako je pevač providna zavesa. Lana Del Rej je omađijala masu melanholičnim načinom pevanja, inspirisana filmskom muzikom šezdesetih i sedamdesetih, Džejms Artur vokalnom silinom i sirovošću interpretacije, a Arijana Grande je možda malena pevačica koja se ne vidi u masi, ali su joj vokalne sposobnosti grande. Svih ovih godina me je ozbiljno nervirala nepotrebna erotizacija ženskih izvođača, jer valjda još uvek važi deviza da seks sve prodaje, ali u slučaju Grande je oprošteno – ako nikom ništa u pitanju je izvođač koji bolje peva uživo nego na snimicima.
Novi album “Sweetener” se nenametljivo smestio na moju playlistu. Razlog zašto je tu gde jeste je nastup Ariane Grande kod Džimi Felona. U čast pokojne Arete Frenklin, Grande je izvela pesmu “Natural Woman” i odmah imate želju da poslušate šta to peva na novom albumu.
Najveća zamerka popularnoj muzici danas je da više nema velikih zvezda kao ranije, niti velikih glasova. Hiperprodukcija i preplavljeno tržište aktuelnim muzičkim trendovima pritiska izvođače da se adaptiraju na novonastalu situaciju. Ako se ne pliva u mejnstrim željenim vodama teško je doći do bilo kakve publike. Da je Areta Frenklin rođena pre dvadesetak godina i da je nedavno debitovala sa “Natural Women” ne bi sigurno tako lako dobila kultni status. I tako dolazimo do Grande, koja je neosporno sjajan vokalni talenat, ali album “Sweetener” to ne pokazuje ni u jednoj pesmi.
Najveći neprijatelj “zaslađivača” je producent Farel Vilijams. Više od pola albuma (15 numera) podseća na zvuk sa početka 21. veka u kojem su vladale Neli Furtado, Destiny’s Child, Ciara. Vilijams je tvorac blokbaster hitova “Happy”, “Blured Lines”, “Get Lucky” u saradnji sa Daft Punk-om, ali na albumu “Sweetener” nije uspeo da ubode nijedan pamtljiv refren. Nasilno prilagođavanje trendu miksanjem hip-hop elemenata sa pop muzikom, neprijatan progres akorda i produkcijska rešenja su želja da se unese nešto novo u pop žanr, ali većinskim delom zvuči kao neartikulisani demo talentovanih klinaca koji nisu još uvek ispekli zanat.
Kad se preživi “Blazed”, “R.E.M”, “Sweetener”, “The Light is Coming”, “Successful” album opstaje zahvaljujući saradnji Grande sa švedskim maestrom pop muzike Maks Martinom. Kreativna tekstualna rešenja u pesmi “God is Woman” koja je kontroverzna jedino zbog naziva, a ne zbog poruke jer pevačica ni u jednom momentu ne peva o religijskom aspektu i tvrdnji da je žena bog, već da muškarac toliko voli svoju izabranicu da je doživljava kao boga, su najbolji primer kako privući pažnju publike simpatičnom melodijom i jednom tekstualnom frazom.
Potencijalni radijski hit “Breathin” i završnica albuma pesmom “Get Well Soon” posvećena žrtvama bombaškog napada u Mančesteru su najjači aspekt albuma.
Da li su tri-četiri pesme od 15 dobar rezultat za pop album? Noup! Ali, čak i da album nije komercijalno primamljiv i da je alternativni soul, što nije, najveća šteta je što nema ni V od vokala koji se može čuti u nastupu u čast Arete Frenklin. Filtriran glas i razne studijske džidža-bidže na albumu stvaraju utisak da je Grande još jedna generička pop zvezda, a ne stih iz pesme “God is Woman”.
Pročitaj i:
Album Bijonse i Džej Zija je pokazatelj kakvi smo ljudi postali