Lana Del Rej (Lizi Grant) nije se našalila kad je posle debitantskog albuma “Born To Die” izjavila da više nema o čemu da peva i da je rekla sve što je imala. Četiri albuma kasnije hipsterska kraljica i dalje voli da se vozi brzim kolima po bulevarima, hoda naduvana plažom, zavodi matorce, izlazi sa opasnim momcima i povremeno pesmom sirene izusti egzotično ime muškarca koji voli da je kažnjava, jer kako reče Cakana u “Otvorenim vratima”: “Žena može samo da umre od ljubavne boli“.
Nije se mnogo stvari promenilo na putu Lane Del Rej i njene diskografije. Od “Born To Die”, preko “Ultraviolence”, “Honeymoon”, “Lust of Life”, pa do “Norman Fucking Rockwell” uvek postoji dominatan motiv o problematičnom momku u njenom životu. U pesmi “How to disappear” viđa se sa Džonom koji zakazuje dejtove na sportskom terenu i najčešće dolazi izubijan od batina i naduvan kao balon.
“Ali, volim tog muškarca kao niko drugi, pomera planine i pesniči ih dok ih ne poravnja, gledam momke koji se tuku zbog stvari koje vole da zaborave onog čega se boje“.
Album “Norman Fucking Rockwell”
Još jedna stvar se nije promenila, Lana je ostala zarobljena u američkom snu šezdesetih godina prošlog veka. Većinski deo njene diskografije je stvoren za film “Once Upon Time in Hollywood“. Melanholične melodije nikad shvaćene umetnice koja stoji na prozoru stana iz kojeg isparava alkohol iz memljivog kauča i dalje su zavodiljive kao pesma sirena.
Desetominutna numera “Venice Bitch” je oda vrelim danima. Oproštaj od znojavih tela i noći kojima nema sna. Kad album “Norman Fucking Rockwell” uđe u fazu pesama “Cinnamon Girl”, “The Greatest” i “The Next Best American Record” i omiljeni način Laninog pevanja u flahu sa ehom na vokalu jedino što zaista neko poželi je da leži na plaži dok mu talasi povremeno osveže stopala.
Producent Džek Antonof i Lana Del Rej nisu napravili ništa drugačije od “Honeymoon” ili od eklektičnog i eksperimentalnog albuma “Lust of Life”, ali “Norman Fucking Rockwell” je neophodan deo muzičkog repertoara pre nego što se oprostiš od leta.
Svaki put kad se na albumu naiđe na pesmu “The Greatest” i da ne razumete nijednu reč koju izgovara Lana, melodijom i glasom crta sumrak i to je redak dar jer je ona ta kantautorka. Već osam godina na isti način pravi pesme i peva o istim stvarima, ali nikako da dosadi. Uostalom, još jednom je došla po vaše slomljeno hipstersko srce da se njišete zajedno u ranim jutarnjim časovima ili kasnim dugim sparnim noćima.