Film “Chaos Walking”: Mads Mikelson u narandžastoj bundi je najbolji deo filma

Ako bi “Chaos Walking” trebalo opisati u jednoj rečenici, onda neka ona bude – Ne veruj Madsu Mikelsenu u narandžastoj bundi.

Dug i trnovit put adaptacije romana Patrika Nesa, koji je u literarnim krugovima voljen podjednako kao i Filip Pulman (Severna svetlost “His Dark Materials), seže od 2017. godine. Alarm za uzbunu aktiviran je promenom scenariste. Prvi čovek koji je angažovan na radu “Chaos Walking” bio je Čarli Kaufman (Eternal Sunshine of the Spotless Mind), ali alavi distributeri i finansijeri filma željni pojednostavljene akciono orijentisane filmske sage precrtali su autora, zamenili ga drugim, daleko neiskusnijim, i u periodu od četiri godine film sekli, dosnimavali i menjali previše puta. Producenti filma uvereni da će glumačka postava prodati film – Mads Mikelson, Tom Holand, Dejzi Ridli, Sintija Erivo i Nik Džonas, nažalost zaboravili su da istu količinu novca potroše na ljude koji će im film napisati. Na kraju dugonajavljivani blokbaster ispod vrlo klišeriane i banalne radnje krije jako zanimljiv izvorni materijal koji se nažalost sveo na fascinaciju da Mads Mikelson juriša okolo na konju u narandžastoj bundi.

Distopijski univerzum prati kolonizaciju Novog sveta koji je blagoslov koliko i kletva. Početak novog života na plodnoj planeti započet je građanskim ratom između ljudskih doseljenika i starosedelaca (Spekl). Sukob na krv i nož doneo je tragediju muškim pripadnicima – sve žene su ubijene. Preživeli ostali su prepušteni sami sebi i svojim mislima koje su u novom svetu poznatije kao “šum”. Za razliku od žena čije misli nisu mogli drugi da čuju, muškarci su suočeni sa najvećom kaznom – svaka pomisao je fizički vidljiva, ali i slušljiva. “Šum” nije samo audio-vizuelna reprezentacija muške psihe, već i svojevrsna manifestacija uma koja može da posluži za manipulisanje ili zastrašivanje okoline.

Tod Hjuit (Tom Holand) još uvek radi na umirivanju svojih misli, naročito kad je pred drugim muškarcima, komično ponavljajući “Ja sam Tod Hjuit” u nadi da ono što ga muči neće izaći na videlo. Novi svet bi nastavio po starom da se jednog dana nije srušio brod na njihovu planetu i da u njemu nije bila žena – za neke prva koju su videli u životu.

Foto: Lionsgate

Gradonačelnik Prntistauna, Dejvid Prentis (Mads Mikelson), daje sve od sebe da ubedi Vajolu (Dejzi Ridli) da ne treba da se plaši muškog okruženja koje je vrlo skeptično zbog njenog iznenadnog dolaska u njihov miran muškocentrični život.

Neminovno zanimljiva postavka priče i gledljivih stotinak minuta filma ne mogu da sakriju da je film besumučno prepravljan do te mere da narativ deluje mnogo jednostavnije nego što zaista jeste. Nijedan lik, pa čak ni glavni akteri, nisu osmišljeni niti prestavljeni celovito. Naročito pate sporedni, ali opet za celokupnu sliku važni likovi, kao npr. lokalni sveštenik čiji “šum” sugeriše da je počinjen veliki greh i da niko nije slušao božiju reč.

Usitnjavanje scenarija dovelo je do rupa i nasumičnog pojavljivanja pojedinih paralelnih priča – o vanzemaljcima ili organizaciji koju vodi Sintija Erivo koji nemaju nikakvog učešća i smisla u filmu, osim što služe kao usputna stanica dok Tod i Vajola beže od razjarene grupe muškaraca na čelu sa Medsom u narandžastoj bundi – genijalno.

Foto: Lionsgate

Prolaznost filma i njegova pitkost isključivo počiva na harizmi Toma Holanda i Dejzi Ridli koji čine da nemušti scenario bude koliko toliko podnošljiv. Iako na svakih 15-ak minuta zablista barem jedna scena, ipak ostaje okružena sa mnogo više minuta koji ne govore ništa, niti znače nešto. Da muka bude veća, finale filma je toliko strašno da se ne može rečima opisati.

“Chaos Walking” želi da crpi snagu iz dinamike i odnosa Vajole i Toda, ali jedno o čemu razmišljaš sve vreme je – čoveče, Mads Mikelson u narandžastoj bundi.

Film Chaos Walking
Ocena
2
  • Režija
  • Scenario
  • Gluma
  • Atmosfera

Presuda

“Chaos Walking” je dobar primer da ne može baš svaka popularna beletristika da se adaptira. 

Najčitanije

Pročitaj još