Domaću televiziju i Jutjub više ne mogu

Bojan i ja samo prestali da gledamo ‘Utisak nedelje’ jer više ne možemo. Počelo je da nas lično pogađa i da se osećamo jako loše“. Sedim, slušam svoje dobre prijatelje i dve stvari su mi na pameti. Prva je – dakle, ovo su teme kojima neretko počinjemo druženje, druga je – ako još jednom čujem Jovan Marić i Jutjub infantilnu i erotizovanu ekipu, ritualno ću se zapaliti nasred Terazija.

Medijski prostor, šta je to?

To je mesto, barem u Srbiji među šljivama, na kojem psihijatar, kažu da je stručnjak u svojoj oblasti ili barem on tako tvrdi, priča šovinističke viceve pod šifrom “Gili, gili” (čekam nastavak “dolari, marke, lire ti vire”), tvrdi da muškarac treba da pokaže mišiće ženi kad ga verbalno nadmudri i lupi joj zaušku, i da svaka žena koja je pregazila pedesetu ne vredi ni za klinac ovom društvu jer joj vreme isteklo.

Simpatičan jedan čovek koji ludo zabavlja ovaj mentalno krezubi narod.

Digitalni medijski prostor, šta je to?

To je mesto, barem u Srbiji među frustriranim tinejdžerima, na kojem odnosi funkcionišu na dva spektra krajnosti. U jednom uglu su infantilni momci koji pričaju i ponašaju se kao da im je bio ozbiljan problem da savladaju azbuku, a u drugom uglu devojčice, koje takođe imaju problem sa osnovnim obrazovanjem, ali sa istančanim njuhom za erotizovanim sadržajem na Instagramu.

Simpatična neka deca koja ludo zabavljaju drugu decu čiji su roditelji zabavljeni ovim prethodnim.

“Ja kad bih se ovako slikala, a imam 32 godine, mene bi moja Dragica (majka) nalupala kao konja”, pokazuje sliku Instagram influenserke od 16 godina i priča mi najbolja prijateljica koja je pre nedelju dana radila na Pariskoj nedelji mode.

I sad ja tako sedim na poslu, koleginica mi kaže – izgledaš kao lešinica (raspali leš od milošte) i razmišljam gde smo tako grdno pogrešili jer me ovo pogađa i to jako lično.

Nisam žena, ali sram te bilo. Nisam tinejdžer, ali sram vas bilo.

Nisam roditelj, ali sram me bilo. Nisam voditeljka, moderatorka, na televiziji na kojoj je gostovao gospodin psihijatar i slučaj A infantilan i slučaj B dupe na Instagramu, ali sram me bilo. Nisam ova država, ali sram me bilo. Nisam urednik programa, ali sram me bilo.

Sledeći put kad vidite sociologa na televiziji koji priča kako društvo propada i kako svaka kritična tačka u sistemu dovodi da se jačaju nacionalne ideje, primitivizam, šovinizam, mizoginija, prostačko ponašanje i da nesvet postane preglasan, ne smete da zaboravite da nije njegov zadatak da reši problem. To nije uloga analitičara ili kritičara društva, on je pokretač, objektivni posmatrač koji verbalno upire prst u problem ako ga već niko drugi ne vidi. Jer obično kad se pojave stručnjaci, ali ne ovi “Gili, gili”, dominatan komentar je – oni samo kritikuju, nek neko da rešenje, ja prebacim kanal kad mi se nešto ne sviđa, setite se da smo te probleme sami stvorili.

Naravno, svi će reći turbo-folk bi svakako postojao i nema veze sa vladajućom elitom, ali eto, kad god je kriza eto je “Gili, gili”. Jovan Marić nema veze sa ovim društvom, ali eto neka neko izlupa neku ženu ako ga smara. Jutjuberi (infantilni i erotizovani) nemaju veze sa propasti institucija, ali eto institucije i školstvo nikad manji značaj nisu imali, pa deca mogu da se vređaju na nivou – ćelava si jer ideš na hemoterapiju.

Ne mogu više domaće televizije i ne mogu više ovaj nesvet na Jutjubu. Stvar je u koracima. Za početak spoznaja, priznanje. Evo ja priznajem – ne mogu više. Doduše možemo i da prebacimo kanal, ali neko ga i dalje gleda, čisto da se ne začudite sutra kad i vaše okruženje uzurpira “gili, gili”. Možda će se tad konačno stvoriti kolektivna svest u ovom društvu, a ne nebriga za celokupan sistem, već briga isključivo za lični “gili, gili”.

Lepo reče Dragan Bjelogrlić: “Nikad urbanije serije, nikad ruralnija…” znate već.

Najčitanije

Pročitaj još