Danas navodno postoji rešenje za sve. Ako vas boli glava tu je analgetik, ako vas muči želudac tu je Ranisan, ako ste uznemireni tu je bromazepam koji se ovih dana daje bez recepta – čisto da znate, a ako vas muče ljubavni problemi, bože moj gradovi su prepuni kafančuga sa uflekanim stolnjacima u kojima možete da razbijete čašu ili glavu od muke. Neko bi rekao da postoji instant rešenja za sve, ali neće biti baš tako.
Serija Patrika Somervila i Karija Fukunage “Maniac” na perfidan kritički način baca svetlo na instant kulturu. Od svega se prebrzo zasitimo i od sitosti stvaramo još veći otpor prema rešenjima koja nam se nude, dok problemi postaju sve dublji. Pa se postavlja pitanje – zašto nam nije bolje, kad su nam rekli da će sve biti u redu?
Osnov radnje počiva na temelju da će tri tablete rešiti sve probleme. Iako su u pitanju eksprimentalni lekovi iza kojih stoji naučnik Džejms Mantlerej, nada poslednja umire. Međutim, “Maniac” brutalno odbija nadu i veru kao elemente spasenja jer predstavljaju gubljenje vremena.
U osnovi leži problematika porodičnih odnosa. Oven i Eni su razvili mentalne odbrane koje su se pretvorile u prepreke i ozbiljne dijagnoze zbog korena koji se neprestano granao od nerazjašnjenih računa unutar primarne porodice. Enin otac se krije u postmodernom sanduku za rehabilitaciju što je direktna metafora za distancirane roditelje koji nemaju način da se suoče sa svojom decom ili u ovom konkretnom slučaju sa saobraćajnom nesrećom posle koje je ostao bez jedne ćerke. Eni je kao mala izgubila majičinsku figuru, kao odrasla osoba oca, a potom i sestru ličnom nepžanjom, pa se um kandžama uhvatio za sestru koja je bila jedini oslonac tokom života. Sa druge strane Oven ima preterano pozitivno agresivno porodicu koja neguje kolektivni duh, ali nesrećni mladić je razvio mehanizam odbrane u vidu izmišljenog brata koji zaista brine o njemu što je rezultiralo šizofrenijom i paranoidnim mislima.
U irnoičnom spletu okolnosti naučnik koji pokušava da nađe rešenje za sve probleme, već decenijama nije u kontaktu sa majkom, modernim lajfkoučom koja propagira pozitivne misli za bolji život. Doktor Mantlerej doživljava majku kao neprijatelja i konkurenciju zbog manjka pažnje i previše intimnosti kojom je zasut nakon nestanka oca. Uspešnost eksperimenta je njegova pilula spasa koja bi porazila njegovu majku kojoj potajno želi da se osveti.
“Maniac” je svojevrsna kritika na savremeno rešenje anksioznosti, depresije, pa čak i težih oboljenja. Šarene pilule koje blokiraju misli, opuštaju ili čine pojedince pospanim su samo jedan deo rešenja, takoreći privremeno, ali ne i dugoročno rešenje.
Na kraju serije Eni i Oven nisu rešili svoje probleme, nisu čudesno izlečeni jer ne postoji napitak za sreću, ali u njihovim životima se dogodio dugoželjeni okidač. Unesrećenim dušama nekad nije potrebna nada, koju je negovao Oven – u svakoj fantaziji kao i u realnosti nadao se da će neko pobeći sa njim daleko do svega, a Eni je u svakoj fantaziji spasilac, već da se ideja realizuje. I tako je na kraju i bilo – Eni izvlači Ovena iz psihijatrijske ustanove i odlaze u Solt Lejk Siti. Oba okidača su aktivirana, Oven konačno odlazi sa nekim, a Eni konačno spasava nekog, i ovo je samo prvi korak pored neizbežne terapije na putu ka boljem.
Jer kako “Maniac” uporno insistira – svakom je potreban neko ili nešto da bi mogao da nastavi dalje.