“It Chapter Two”: Ružan, negledljiv i sramotno glup

Pre nego što krene nalet simultanog povraćanja po drugom delu filma Endija Musketija i adaptaciji romana Stivena Kinga “It” (To) postoji jedna scena koja je jako bitna kad je u pitanju čitava priča i mitologija čuvenog romana. U prašnjavoj antikvarnici u Deriju, negde oko 80-og minuta trosatne torture koju niko ne zaslužuje, namrgođeni vlasnik kroz ciničan osmeh Biliju (Džejms Mekavoj) kaže da zna da je čuveni pisac, i odurno dodaje, da mu se ne dopada kako mu se završava popularni roman. Ironično, vlasnika antikvarnice glumi Stiven King koji direktno i ne po prvi put stavlja do znanja da mu se nikad nije dopadalo razrešenje priče o klovnu Penivajzu. Nažalost, čuveni američki pisac, kojeg jako volim i imam policu posvećenu svim njegovim romanima, je ozloglašen po pitanju finala svojih priča. Stiven King jako retko, skoro pa nikad, nije uspeo da priču zatvori na nivou na kojem ju je započeo, izgradio i priveo kraju. Možda jedan od najgorih primera je upravo “It” (To).

Iskreno, “It Chapter Two” mi nije u životu bio potreban, ionako sam na odmoru i ne znam zašto svoje slobodno vreme trošim na ovo, ali nije bolest sve što boli. Prema tome, kad sam već ovde da se razumemo.

Filmska adaptacija “It” romana nikad neće biti dobra, sve dok neko ne odluči da potpuno promeni mitologiju i narativ u vezi sa Penivajzom. Dok se to ne dogodi, na filmskom platnu ćemo zauvek gledati tragi-komičnu verziju nečega što bi trebalo da bude horor, a ne sprdnja na sopstveni žanr. Ne želim da otkrivam pozadinsku priču za one koji nisu čitali knjigu ili nisu pogledali film, ali mitologija o jezivom klovnu je vređanje inteligencije zbog deficita mašte i inovativnosti. Što je fascinantno jer sve što okružuje njega i generalnu priču je briljantno zamišljeno.

Dečji strahovi kojima se hrani, mada kada ogladni ne preza ni od odraslih ljudi, problematični životi glavnih aktera od Minhauzenovog sindroma, seksualnog zlostavljanja, preangažovanih ili previše striktnih roditelja, gubitak porodičnog člana, kao i vrlo problematična psihologija grada, pa do priče koja prati iste likove u razmaku od 27 godina (jer tada je Penivajz u hibernaciji i vari ono što je pojeo), preoblikovanje anksioznosti u odraslom dobu i traume iz detinjstva. Fantastično psihološko horor polje od kojeg je zaista moglo da se napravi čudo je iz nekog razloga bačeno niz vodu da bi se King odlučio za skandalozno glupo rešenje o kornjači koja povraća i meteoru koji udara u Zemlju… Ne znam na kojim je drogama bio, ali mu je diler nešto loše uvalio.

Foto: Warner Bros

Kad malo bolje razmislim ovo se Stivenu mnogo puta desilo. Zato će biti zanimljivo videti kako se Majk Flanengen (The Haunting of Hill House) snašao sa adaptacijom Doctor Sleep jer je po sredi nastavak “Isijavanja”. Gle čuda i taj roman je zapravo jako dobar dok ne dođe finale, koje je apsolutno užasno razrešeno sa još jednom očajnom idejom.

Dakle “It Chapter Two” se uz nekoliko sitnijih izmena i nedostatka nekih finesa priče pridržava onoga što je King napisao. Film se već oslanja na užas od mitologije, ali to je čak i najmanji problem, jer ima mnogo veće probleme od toga.

Drugi deo prati likove 27 godina nakon što su Penivajza poslali u kanalizaciju i oslobodili se strahova koje im je naturao na nos ne bi li zario svoje zube za njihov vrat. Pošto se vratio, a klub Gubitnika obećao da će doći u rodni grad ako se zlokobno stvorenje ponovo izmgolji, drugi deo je zapravo ponavljanje svega iz prvog dela, ali sa odraslim glumcima i nekoliko obrta koji bi valjda trebalo da šokiraju, samo ne znam koga.

Ako film traje tri sata, onda ta tri sata moraju da budu prokleto dobro osmišljena, dinamična i taktična da se ne čine kao 33 sata. Ovo je taj film – traje 33 sata. Prebrz, amaterski uvod, koji doduše počinje odličnom i vrlo agresivnom scenom, na mufte vraća likove u Deri. Indukciona ploča je očas posla zagrejala vodu do tačke ključanja, a onda kreće da davi nečim što izgleda najblaže rečeno negledljivo.

Revidiranje sećanja i trauma pored toga što je nepotrebno, izgleda jako loše. Pošto su klinci iz prethodnog dela porasli, kreatori su koristili animaciju i digitalnu alteraciju da ih podmlade, promene boju glasa i učine ih nižim ili debljim. Rezultat je atak na oči, a boga mi i na uši.

Priča ne ide apsolutno nigde jer se vrti u jednom mestu oslanjajući se na komičan lik Bila Hejdera, koji je fantastičan u filmu pored Džejmsa Ransona. Problem je što su dva sata filma potpuno prazna, jako spora, dosadna i nebitna jer priča ne zna kuda ide i kao pokvarena ploča uporno ponavlja ono što već znamo. Katastrofalna karakterizacija lika Džejmsa Makvoja i još šturija Džesike Čejnstin stvari dodatno pogoršavaju. Dva centralna lika su bleda, neubedljiva, nimalo simpatična, a ni empatična. Dva odlična glumca su jedna mlaka pegla jer su im uloge napisane vrlo jednodimenzionalno, nelogično i nedovršeno.

Odlična uvodna scena, kao i scena u kojoj Bev (Džesika Čejnstin) obilazi svoj stari stan su jedina dobra stvar u vizuelnom i narativnom smislu. Ostatak priče je melodramatično i vrlo dečije urađeno. Problem je kornjača koja povraća univerzum, u tome je sve vreme problem.

Bez obzira što je Bil Skarsgard osmislio novog Penivajza, na jako dobar način, i dao mu dozu jezivosti i zlokobnosti, psihološka pozadina priče je banalizovana, tako da osećaj straha ili zebnje ne postoji. Nemoguće je se empatisati ili imati bilo kakvu emociju prema likovima. I kad razmislite najbolji filmovi su oni koji su ispričani iz ugla lika prema kome je usmerena jaka emocija – dobra ili loša. Jedina emocija u ovom slučaju je – nemanje emocije, samo molba da se što pre završi. Naravno da narativ iz ugla deteta koje proganja vizualizacija najvećeg straha ima veći uticaj na gledaoca, ali isto tako mora da postoji adekvatna potpora u vidu psihološkog horora ili priče kad je lik odrastao. Ovde to nije slučaj jer je u pitanju romantizacija i banalizacija u svom punom sjaju.

Strah i tenzija ne mogu da postoje jer priča jako rano počinje da pada u vodu, a onda scene koje su odugovlače u nedogled sa stalnim vraćanjem sad, juče, prekostura, danas, juče, pre 100 godina nemaju nikakav veći smisao za priču, niti su scenarijski dobro napisane.

“It Chapter Two” je neizbežna propast koja je bila očekivana jer takva ista je bila i mini serija devedestih. Nedostaje mu bolja priča, narativna dubina, scenario, karakterizacija, vizuelni identiet i ono što kaže da jeste – horor. Pristojan, osrednji prvi deo je nešto što treba zadržati u sećanju i Penivajza kao oličenje naših najvećih strahova. Ali, kako da kažem kornjača je povratila i onda se desilo sve ovo što gledate. Ne šalim se, uostalom videćete ili već znate šta je veliki plot twist u priči.

Najčitanije

Pročitaj još

It Chapter Two je katastrofa od početka do kraja i to je najstrašnija i najkraća horor priča. "It Chapter Two": Ružan, negledljiv i sramotno glup