“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način” – Lav Tolstoj
Neki stari mudrac bi rekao da niko ne može da razume ili govori o nesreći dok je zaista ne upozna. Uravnoteženim ili popularno rečeno srećnim životima pojedinaca tragični životi deluju kao ružna priča pred spavanje koja remeti mir ili strano telo koje je najbolje odstraniti u nedostatku empatije za tuđu bol. Tragediju je najbolje opisao grčki filozof Aristotel akcentujući važnost univerzalne tragične radnje koja za cilj ima katarzu. Univerzalnost priče daje moć poistovećivanja publike sa događajima, ma koliko im delovali daleko o njihove stvarnosti, a katarza je tu da priušti konačno oslobođenje od teskobe koja okružuje priču. Istina je da katarza nužno ne znači dobar kraj priče i osmeh na licu, ali barem pruža malu dozu spokoja jer je vreme za nesreću isteklo.
Sa ekspanzijom porodične drame u poslednjih 20 godina koja ruši tabue i sve više zalazi u interpersonalnu dinamiku članova porodice sa elementima fantazije, pa čak i ličnog horora, tragične radnje više nisu vremenske određene. Nesreća je najčešće predstavljena kao ciklično kretanje života pojedinaca koji taman što se približe nečemu što liči na sreću i uravnoteženost nastupa novi talas i nesreća koja nema rok trajanja.
Reditelj i scenarista Sergio Sančez je 1996. godine prvi put ponudio scenario “El Orfanato” (The Oprhanage) filmskim kućama i nijedna nije bila zainteresovana za priču o bračnom paru koju je usvojio dečaka koji boluje od HIV-a. Moralo je da prođe jedanaest godina i da se na dugom putu nađu Giljermo Del Toro i J.A. Bajona kako bi priča konačno dobila filmsku adaptaciju. Nakon premijere na Kanskom festivalu 20. maja 2007. godine “El Orfanato” je postao jedan od najpopularnijih filmova sa španskog govornog područja u svetu. Sančezov filmski prvenac je otvorio vrata priči o porodici koja nikad nije dobila svoj srećan kraj.
“El Orfanato” je ispričan iz ugla Laure, jedinog siročeta iz ugledne institucije koje je imalo sreće da bude usvojeno. Srećni trenuci i ljubav prema kući koja joj je u detinjstvu bila dom Lauru u odraslom dobu vraćaju na mesto u kojem je započela svoj život. Zajedno sa suprugom Karlosom i usvojenim sinom Simonom se vraća u nekadašnje sirotište kako bi ga renovirala, pretovrila u sopstvenim dom, ali i dom za decu kojoj je potrebna pomoć.
Pronicljivi i znatiželjni dečak tvrdi da ima prijatelje koje Laura i Karlos ne vide. Više od jedne obrve je podignuto kad se dečak dan pred rođendan suprostavi majci koja ga je slagala da mu je majka i što mu nije rekla da nikad neće odrasti i da će umreti mlad. Najsrećniji dan deteta, rođendan, se pretvara u porodičnu dramu nakon nestanka Simona i prisustva neobičnog maskiranog mališana koji hoda hodnicima bivšeg sirotišta.
Sančezov koncept porodične tragedija sa elementima natprirodnog je Pandorina kutija nesreće koja je otvorena u momentu nestanka Simona. Istorijat sirotišta, dečje traume i potiskivanje loših sećanja slikaju mnogo veću sliku o životu Laure, ali i tragične sudbine njene porodice i života koji je predodređen. Lutanje za boljim sutra ne otvara vidike i nema svetlosti na kraju tunela jer je njen život po definiciji grčke tragedije samo tragedija i ništa drugo.
Međutim, Sančez se više od jednog puta pozabavio sličnom temom i Tolstojevom da je “svaka nesrećna porodica, nesrećna na svoj način“. Prošlogodišnji američko-španski debitant na Filmskom festivalu u Torontou “Marrowbone” neodoljivo podseća na prvenac španskog reditelja i scenariste. Ali, ovog puta je porodica je nesrećna na drugi način.
“Marrowbone” prati porodicu koja je prebegla iz Velike Britanije za Ameriku. U obećanu zemlju nije ih oterao rat ili nemaština, već misteriozni događaji u vezi sa glavom porodice koji su bacili ljagu na sinove, ćerku i suprugu. Porodica Marrowbone je došla u Ameriku zbog novog početka, ali smrt majke, sujeverje i ritualne radnje ne dozvoljavaju preostalim članovima da napuste kuću. Pravila su jasna u kući nema ogledala, nema napuštanja velepnog poseda i braća i sestre ne smeju da se razdvajaju.
Nešto apstraktniji narativ i standardizovana ekspozicija narativa nemaju upečatljivost i jedinstvenost “El Orfanato”, ali “Marrowbone” na isti način prati nesrećnu porodicu koja je zauvek zarobljena u spostvenoj tragediji.
Sergio Sančez kao i njegove kolege Ari Aster i Jorgos Lantimos u svom radu akcentuje porodicu, ali i predodređene tragične događaje iz kojih nema izlaza. Jer u radovima modernih kinematografskih majstora je večito pitanje – da li je lik manje ili više tragičan ako zna da je njegova sudbina predodređena?