Kao najgora napaljena tinejdžerka sam vrisnuo kad sam video da Leni Abrahamson (Room, Frank) adaptira roman Sare Volters “The Little Stranger”. Nikako da naučim da su očekivanja jedno, a realnost nešto drugo. Mada kad je u pitanju hvaljeni reditelj koji je nominovan za Oskara ne bi trebalo da se preterano sumnja.
Da počnem od toga da sam dva puta gledao film – mazohizam će mi doći glave. Prvi put sam tri puta sam zaspao u toku gledanja i pomahnitalo vraćao unazad scene, misleći da sam nešto propustio. Sve sam svalio na umor i nezainteresovanost jer prezasićenje kad tad zna da pokuca na vrata od ogromne količine pregledanog sadržaja.
Drugi put sam odlučio da nema oduzimanja i padanja glave u udobnosti kreveta i da se koncentrišem. Ispostavilo se da su snimci i fotografije malih kučića najzabavnija stvar na Instagramu. Posle par psovki i uzvika – Milorade, saberi si, konačno sam bez slatkog sna sažvakao sadržaj i doživeo prosvetljenje. Najveći problem sa “The Little Strangers” su tempo narativa koji zna da bude bolno dosadan, iako neki tvrde da je film koristi svoje vreme da bi detaljno ušao u problematiku, ali doći ću i do toga, i centralna misterija koja je tanka kao fils papir. Da muka bude veća, upravo tempo će biti taj koji će najveći deo zainteresovanih oterati kao što bi krst đavola.
Priča smeštena na sam početak dvadesetog veka prati doktora Faradeja koji je po službenoj dužnosti pozvan da poseti porodicu Ajres i njihovu pomoćnicu Beti. Služavka je uspešno isfolirala da je bolesna jer jedino što želi je da ode iz britanske vile poznatije kao “Hiljadu hodnika”. Ne voli da noću ostaje sama na spratu koji ima hiljadu kvadrata i najmanje škripanje je izbezumi. Uz malo ubeđivanja i savet lekara uznemirena služavka ipak odlučuje da ostane. Naime, Faradej je kao seosko i siromašno dete bio fasciniran kućom “Hiljadu hodnika” i celog života je sanjao da se popne na društvenoj lestvici tako visoko da može da živi u njoj. Ideja o napuštanju takvog britanskog arhitektonskog bisera mu je nepojmljiva.
Dečački snovi su mu ispunjeni jer disfunkcionalna porodica često ga zove da im pomože u svakodnevnim problemima. Ajresovi tokom života su mnogo izgubili – sestru, oca i zamalo brata koji je ostao doživotni invalid i lokalna nakaza zbog polovine izgorelog tela. Voljni Faradej je spreman da im pomogne. Jedini problem je što kuća neobično škripi, crni pas čuvar pravi probleme, iako je dobar sa vlasnicima, i ponekad se događa da se vrata zalupe i gazdarica ne može da napusti sobu u kojoj ostaje zarobljena.
I dok u vazduhu lebdi ideja o gotskom hororu, pre će biti gotska drama u kojoj pojam duh označava sećanja, događaje – mile i nemile, kao i neobuzdane želje.
Traumatično dugo trajanje filma (dva sata) je dodatno otežano tempom radnje koji je sporiji od puža. Sa jedne strane silno vreme je potrošeno na karakterizaciju i psihološki profil likova, ali njihovo detaljno formulisanje ne vodi ničemu. Pretenciozno finale koje bi trebalo da zbuni i navede na razmišljanje je već na polovini filma otkriveno. NIJE SPOJLER, ali doktor Faradej na polovini filma izgovara rečenicu koja je direktna ekspozicija finala i problematike radnje.
Odlična gluma i rediteljsko oko nije dovoljno da iščupa narativne fleke. Istina je da nema standardnih problema, nelogičnosti i manjkavosti, ali pretanka i banalna misterija je preozbiljno shvaćena i dovedena na nivo više filozofije.
U poslednje vreme svi se utrkuju da ožive roman Širli Džekson “Ukleta kuća na brdu” koja je moderna preteča gotskog horora – tehnički je više psihološka slagalica, nego strava i užas, ali nekima apsolutno to ne ide od ruke. Ako vam je stalo da budete uvučeni u priču nabavite nešto od Džeksonove – na primer “Oduvek smo živele u zamku”.
“The Little Stranger” nema dovoljno narativnih argumenata, niti privlačnu atmosferu da bi se bahatio toliko dugo sa dramaturgijom i na kraju zalupio vrata i rekao – eto, ovo je kraj, a vi sam razmišljajte da smo nešto jako važno napravili.