Dovoljno je pomenuti “Momento”, “The Prestige” ili “Inception” i već je svima da je glavni lik ove priče Kristofer Nolan. Specifična filmska duša koja je opsesivno-kompulsivno opterećena proticanjem vremena i vremenskom manipulacijom. Vreme koje prolazi ili dolazi je centralna tema već duži vremenski period u Nolanovom radu. U tome se ni po čemu ne razlikuje njegovo poslednje ostvarenje “Tenet”. Takozvani “spasilac” filmske industrije za vreme pandemije korona virusa. Mače koje je prvo bačeno u vodu, pardon u prazne bioskope, na Nolanovo insistiranje jer kako je uporno ponavljao – njegov film je namenjen bioskopima i samo bioskopima. Možda je sinonim za bioskope – blokbaster naslov sa milionskim budžetom, ali nije svako režisersko čudo sa tri ekplozije i nekoliko scena makljaže “bioskopsko iskustvo”. Ono što će zauvek zaista biti bioskopsko iskustvo je osećaj u stomaku i emocija koja se vuče za gledaocima po izlasku iz sale, a ne grandiozna eksplozija helikoptera.
Kristofer Nolan dobro zna publiku, publika dobro zna njega, on veruje njenoj inteligenciji, a publika veruje da je svoje sive moždane ćelije prepustila u prave ruke. I tako je i bilo, svih ovih godina kad je po sredi emotivna veza na relaciji – bioskopska publika + Nolan.
Usred ove uzajamne ljubavi rodio se “Tenet”. Bez namere da otkrijem veće detalje priče, osim da prati bezimenog lika u misiji da spasi svet kojem prete sile iz budućnosti zloupotrebljavajući vremensku inverziju, ovo je jedan od najperpleksnijih i najneveštijih skovanih Nolanovih priča. Ako je nemački “Dark” bio mozgalica za ljude, onda je “Tenet” najteži zadatak na republičkom takmičenju iz fizike. Međutim, problem nije u težini zagonetke, već u načinu na koji je zadatak postavljen.
Prvi udarac u pleksus je sat i dvadeset minuta filma koji su poput razgoropađenog policajca u sobi za ispitivanje. Nemate pojma zašto ste na informativnom razgovoru (imate utisak da ste se zarobljeni u romanu Franca Kafke “Proces”), a silni detalji i optužbe vam se psihotično sipaju u lice. Manična uvodna priroda filma je u najmanju ruku zbunjujuća. Pre svega zbog dijaloga koji se naglo prekidaju i smenjuju se kao na Fordovoj pokretnoj traci. Informacije o likovima, događajima, ko, šta, padaju sa svih strana bez jasne strukture. Panična montažerska odluka da se scene presecaju bez nekog jasnog kontinuiteta i reda dodatno prave zabunu i ozbiljno narušavaju dinamiku i konzistentnost radnje.
Drugi udarac u grudni koš su potpuno prazni i emotivno isprani akteri. Bezimeni glavni lik namerno ostaje bez identiteta, ali njegova karakterizacija tanja od flis papira koja se menja u skladu sa situacijom dodatno je urušena opaskama: “Je l neko naručio ljuti sos” pre nego što isteleba hordu pripadnika obezbeđenja ili neustrašivom opaskom: “Ne brini to ću ja da sredim”, a la “To ti je mačko rešeno” u razgovoru sa Elizabet Debicki u ulozi supruge ruskog oligarha koji je u dosluhu sa budućnošću. Nažalost, ovo nije jedini problem sa dijalozima jer se i u kasnijim fazama filma besumučno valjalju u akcionim klišeranim rešenjima.
Treći i finallni udarac je centralna tema filma. Idejno je fantastično zamišljen film, ali pripovedačke sposobnosti Nolana ovog puta ne funkcionišu. Opterećenost mehanikom i pravilima šta se desilo, šta će se desiti i kad se šta desilo, ne čine uslugu samoj priči koja do kraja ostaje isprekidana, nabacana, nejasna i pretenciozno nafilovana, iako suštinski ništa nije ponudila. Dovoljan je samo jedan pogled na neko od objašnjenje šta se zapravo dešava u filmu i biće jasno da je priča namerno pretumbana do te mere da deluje daleko kompleksnije nego što zaista jeste. I na ovom testu je Nolan najviše pao. Dakle, nije problem težina zadatka, već kako je zadatak postavljen.
Emotivna srž “Inception” je pulsirajuće srce filma koji ga i dalje drži u vrhu kinematografije u poslednje dve decenije. “Tenet” sa druge strane na emotivnom aspektu nema ništa. Potpuna sterilnost priče ostavlja ledeni utisak, kao i lice lekara kad saopšti lošu vest. Ovog puta za razliku od prethodnih Nolanovih radova nije pitanje – zašto se ovo desilo, nego kako? Dok zašto sa sobom vuče analiziranje i debatu, kako – sa sobom nosi nejasnoću koja je isključivo posledica lošeg pripovedanja. Film u trajanju od dva i po sata, zahteva potpunu pažnju i eventualno još jedno gledanje da bi stvari barem malo bile jasnije, a ni tada mnoge tačke u priči ne ležu na svoje mesto. Ovo je bio preveliki zalogaj za reditelja kojeg je pretenciozna ideja pojela. U želji da napravi korak dalje na filmskom polju paralelnih dimenzija i menjanja događaja, zaboravio je da “bioskopsko iskustvo” i dobar film na kraju počivaju na emotivnom aspektu, a ne na tehnikalijama.
Zbog problematičnih dijaloga i karakterizacije ispašta talentovana glumačka ekipa koja niti je imala, niti je šta mogla da pokaže, osim karikaturalnog ruskog oligarha kojeg je Kenet Brana prenaglašenim afektiranjem više uveo u sferu komedije, nego naučno-fantastičnog i akcionog žanra kojem priprada, ali poeni za trud.
“Tenet” ostaće u interesnoj sferi zagriženih fanova Kristofera Nolana, a u kinematografiji ostaće kao najlošiji rad reditelja kojem ni vremenska inverzija, povratak u budućnost, ni prostorno-vremenski procep nemačkog gradića Vinden ne mogu pomoći.
Film "Tenet"
Ocena
- Režija
- Scenario
- Gluma
- Atmosfera
Presuda
“Tenet” je žrtva pretenciozne narativne prirode, opterećena mehaničkim delom, a ne filozofskim ili emotivnim, što je ranije radove Kristofera Nolana činilo čudom kinematografije.
volim
- ideja o vremenskoj inverziji
Ne volim
- perpleksna i nejasna priroda naracije
- emotivno hendikepirana priča
- preterano informativni dijalozi sa uplivom suvog i lošeg humora
- patetično romantizovano finale
- opterećenost mehanikom priče da priča ne može da napreduje
- apatični i prazni likovi
Meni je okej film,sta znam..Jeste komplikovan za shvatiti, al ne mogu reci da je los.
Drago mi je da ima ljudi kojima se baš sviđa, a čitao sam i njihove recenzije i reakcije. Ali, baš mi je falilo bolje priče.
Sa Nolanom uvek imam isti problem: nepotrebna pretencioznost i želja da se jednostavna (The Prestige), banalna (Dark Knight Rises) ili čak apsurdna (Inception) priča prezentuju kao vrhunski scenaristički domet. Zbog nesumnjivog rediteljskog talenta i osećaja za storytelling, najčešće mu to i polazi za rukom. Ipak, čak ni odlični Inception ne drži vodu čim se uđe u dublju analizu, čak i manje nego slabiji Interstellar. Tenet je tek problematičan, tu je razlika između Nolanove želje i mogućnosti produbljena bespotrebnim komplikovanjem koje ceo film dovodi do ivice besmisla. Izvesno rediteljev najslabiji film, iako lično ne volim ni Dark Knight Rises i Interstellar. Ostaju Memento, The Prestige i Dark Knight kao primer Nolanovih dometa kad je bio manje opterećen formom i željom da se o njemu govori kao o novom Kubricku, a više samim (vrhunski ispečenim) zanatom i suštinom….
Ja sam svu “jeftinoću” u filmu (karikirane likove, dijalog…) doživeo kao omaž starijim trash špijunskim filmovima. Pa mi je nekako postalo pitkije.
U Nolanovom portfoliju daleko od prvog mesta, ali u kategoriji u kojoj se takmiči – fenomenalan.
Prijatelju ti najbolje idi gledaj Alisu u zemlji čuda… Nemoj Nolana da mi diraš film je vrh!!!
Prijatelju, nemoj da me vređaš.
Solidna recenzija ali opet misljenja su razlicita.Meni naprotiv prvih sat i po vremena je sasvim sve bilo jasno -dok zadnjih sat vremena je zakomplivalo sve totalno.Akcione scene su vrhunske,gluma odlicna,audio kojima svima smeta sto ocigledno ne vidim razlog zasto isto savrsen,dijalozi isto dobri samo sto je sve preterano ubrzano,brzi su dijalozi-dugi i scene takodje pa je tesko pokupiti ko je sta i ko je ko 😀
To volim! Kad neko lepo objasni šta mu se svidelo i ne mora da se slaže, ali kaže šta mu je prijalo. Bravo!