Dragi dnevniče, samo Bog zna da sam od poslednjeg dela “Nijansi” bežao kao đavo od krsta. Nije mi dovoljna kazna što sam pogledao prva dva dela, drugi u bioskopu okružen napaljenim ljudima, i šta sam se noćima mlatio mokrom krpom po leđima, nisam imao bič, ne bih li se kaznio i zaboravio da je Krisitijan realan lik kao Vulinova tetka iz Kanade i da je Anastasija karakterno šlajm od bronhitisa. Zato sam odlučio opet da ti pišem, pogrešio sam, gledao sam poslednji deo i nećeš verovati, ali sve se srećno završilo. Dnevniče, ne mogu da se ne zapitam ima li života posle “50 nijansi slobodnije”.
Samo da te podsetim o dosadašnjem razvoju događaja. Anastasija (zvaćemo je Ančika) je velikomučenica koja ja više puta raskidala i mirila se sa Kikijem (od sada ga tako zovem) i to uglavnom jer ju je ispljeskao više puta po zadnjici nego što je ona želela. Međutim, ljubav je to, mora da boli ili što bi rekla Cecojka: “Žena može samo da umre od ljubavnog bola”.
Kiki je i dalje bogat, posesivan, nebitan kao priče o podzemnim vodama, ali i dalje šiba Anastasiju. Kiki i Ančika su se uzeli pred bogom i ljudima, ali opet imaju problem – posle silnog šibanja Ančika je zatrudnela, ali on neće dete, a sve vreme ih proganja neki lik što je bio u istoj porodici koja je usvojila njega i Kikija. U suštini on je tu da bi u poslednjih 10 minuta oteo neku devojku i tražio 5 miliona dolara za otkup – nije napeto kao kad je Marisol pala sa litice, ali (SPOJLER) spasili su je.
Kad smo kod priče, ona ne postoji, mada nije ni ranije postojala. Najveći obrti su što je Ančika drznica pa pokazuje dojke na plaži u Italiji, što joj je muž kupio novu kuću i što je svaki put iznovno iznenađena kad se Kiki parkira sa avionom ispred kuće sa pitanjem – Čije je ovo? Samo sam čekao da joj kaže: “Moje babe”.
Jasan mi je koncpet fantazije. Gledamo superheroje, drame, triliere, horore koji nam pružaju prozor u fantaziju koja najčešće nema veze sa životom, ali je dobro satkana i ima uvod, razradu i zaključak. Šta li je ovde zaključak? Šta li pisac želi da nam poruči? Da u životu treba da budemo slina koja sve trpi jer ćemo se udati dobro ili sadistička svinja sa opravdanjem – mama me je tukla, pa ću i tebe da šibam jer mrzim svoju mamu. I što je najgore od svega S&M je predstavljen krajnje površno jer kreatorima nije im palo na pamet da pitaju psihologa kako funcioniše dinamika odnosa u ovakvim vezama.
Dnevniče, tri godine sam se davio sa ovim antologijskim smećem koje nikako da završi u crnoj kesi u kontejneru i pitao se – da li ima života posle “Nijansi”? Ali, izgleda da je konačno odzvonillo Kikju i Ančiki jer ih više nećemo gledati. Srećni su sa desetoro dece koje šibaju, kad završe međusobno šibanje.
Da li ima života? Nema moj dragi dnevniče, nema. Ostaje samo dugački kožni bič da nas šiba po leđima, ali neki to vole u Anstasija Stil fazonu.