Fascinantno je kako tuđi život iz naše perspektive izgleda bolji. Nužno ne uvek, ali se uglavnom fiksiramo na ono što nam nedostaje u životu. I dok nas mudra poslovica opominje – pazi šta želiš može da ti se i ostvari, odlučnost da dobijemo nešto što jako želimo i što bi popunilo prazninu zna da zakorača Makijavelističkom putanjom u kojoj cilj opravdava sredstvo, jer očajna vremena zahtevaju očajničke poteze.
Scenarista Dejvid Far (Hanna i Night Manager) dobro zna šta može da se desi kad se čuvena Makijavelijeva deviza i paranoja uhvate u kolo. Neprestani osećaj nelagode, pritajenog zla i paranoja iz “Rozmarine bebe” odlično su poslužili u konstrukciji predvidivog, ali svakako neizbežnog kraja bračnog para iz Londona, čija je životna priča ispunjena tenzijom do plafona zbog svesti gledaoca da nema srećnog finala.
Kejt i Džastin su mladi bračni par koji je oduvek bio dovoljan sam sebi, ali iznenadna odluka za detetom odvela ih je u nov dom. Mala jednospratna zgrada ima samo dva stana. I na oduševljenje Kejt ispostavilo se da prve i jedine komšije takođe očekuju dete. Bogataški duo Teresa i Džon su sedam godina pokušavali da dobiju bebu i posle mnogo neuspešnih pokušaja njihova želja je uslišena. Umesto dara što njihove komšije dele istu sudbinu novopečenih roditelja, ispostaviće se da je u pitanju najgora kletva.
Blaga Kejt je prećutno zavidna zbog neustrašivog života Tereze koju je put vodio svuda po Evropi, a Tereza je otvoreno zavidna što je Kejt samo jednom probala i uspela da zatrudni. Mada, nema razloga da se ne vole jer dele istu sudbinu – majki koje čeka mnogo neprospavanih noći.
Prva zajednička večera bračnih parova prepuna zavisti, pasivne-agresije i nadmenosti se završava nesrećnim događajem posle kojeg će Tereza izgubiti dete. Nakon mnogo teških reči i optužbi Tereza i njen suprug odlaze na put kako bi bili što dalje od sreće koja će dočekati Kejt i Džastina. Dolazak novorođenčeta i povratak komšija ne donosi ništa dobro za Kejt koja je u napadima paranoje ubeđena da komšije žele da joj otmu sina. Možda bi suprug i njena majka poverovali u priču da u porodičnoj anamnezi Kejt mentalni problemi i postporođajna depresija nije redak slučaj.
“The Ones Below” u jako kratkom trajanju filma (87 minuta) iz melanholičnog, a potom iz paranoičnog ugla posmatra život glavne junakinje. Sigurna je da je oči ne varaju, ali svi oko nje tvrde da ono što ona vidi niko drugi ne vidi.
Stilski precizno urađen, tempovski dovoljno tenzičan da nožem može da se seče vazduh, a potom i odlično odglumljen film uspešno stvara napetost koja uporno škripi kao nepodnošljiv zvuk.
Možda je ekspozicija radnje u finalu nepotrebna i postavljena samo iz razloga da bi se gledaocu objasnilo ko je ko i šta je ko uradio, ali nedovoljno loša da bi film izgubio ono u čemu je najjači.
U ovom slučaju nije pitanje šta će se dogoditi, već osećaj da se nešto događa i da ne možete ništa da uradite.