Stvarno ne znam šta se događa u poslednje vreme. Ako izuzmem “BlackKklansman” i “Tully” u poslednjih mesec dana sam se ubio od traženja bilo čega što bi bilo vredno za pomenu ili pisanje. Iako je avgust bio miran mesec što se tiče filmova i serija, i oskarovska sezona je tek pred nama, činjenica je da smo zasuti sadržajem koji je kiselkast ili izaziva kiselinu. Još uvek se oporavljam od “The Nun” koji ne bi uplašio ni moju babu, ali mislim da mi tek predstoji šok soba zbog “Sicario: Day of the Soldado“. Volim da ulazim u detalje i sitinice, ali ovog puta ću biti znatno kraći jer “Sicario 2” toliko i zaslužuje.
Nastavak trostruko nominovanog Oskarovskog hita nasilje i brutalnost ne koristi u svrhu priče ili višeg dobra. Eksplozije i šokantne scene su tu da sakriju (dobar pokušaj) sve narativne rupe i nedostatak scenarija koji je “Sicario” učinio toliko voljenim.
Posle dva bombaška napada američka vlada pokušava da sazna zašto su se teroristi okomili na Meksiko. U nesrećnom spletu okolnosti i želji agenata da kartele okrenu jedne protiv drugih kako bi razorili kriminogeni ekosistem nastaje internacionalna drama na relaciji Amerika – Meksiko. Ali Ameri imaju plan, kako drugačije. Kidnapovanje ćerke kartel pimpa Karla Rejesa koji je ujedno i rak rana našeg mačo Terminatora Alehandra (Benisio Del Toro) se čini kao dobra ideja da bi se izvršio pritisak na loše momke. Naravno, otmica se otima kontroli, izbija još veći skandal i priča dobija patetični, neuspešno empatični ton.
Šta je dobro – estetika filma, akcione scene, gluma.
Šta ne valja – narativ ne zna o čemu se radi u filmu i mačo Terminator momenti sa elementima “Spit On Your Grave” sa oživljavanjem mrtvih.
Sve deluje jako kiselo, na momente komično, ali na loš način i ono najgore patetično predvidivo. Glavni baja je postao mek kao lebac, a u prošlom krugu nije uštedeo nijedan metak.
Ako vas ne ubije u pojam ničim izazvno nasilje i površna radnja, kliše će zadati poslednji udarac.