U poslednjih godinu dana se ustoličila fraza (na zapadu) “elevated horror“. Naime, ovo je prefiks za filmove koji nisu nužno žanrovski definisani samo kao horor, tj. sadrže elemente drame, društvene kritike ili alogorijske elemente koji narativnu premisu “podižu na viši nivo”. “Hereditary” nije samo priča o satanističkom kultu, već o majci koja na podsvesnom nivou želi da se otarasi svoje dece uz pomoć benzina i kresnute šibice, kao što ni “Exorcist” nije samo priča o isterivanju demona iz deteta, već metafora za samohrane roditelje. Zapravo “elevated horror” se ne oslanja na formiranje straha od nevidljivog entiteta ili balavog, zubatog monstruma koji diše ispod kreveta, već je fokus na stvaranju nemira jer reditelj i scenarista targetiraju ljudski strah od manjka kontrole i mogućnosti da nešto slično može da nam se dogodi.
I dok crna hronika blista u domaćoj štampi i dok se ježimo od priča koje čitamo, to je nečiji personalni horor kojem svedočimo. Film “The Clovehitch Killer” reditelja Danka Skajlsa je upravo to – voajerska analiza društvene devijacije unutar religijske nastrojene porodice.
Najčešća izjava bližnjih koji su poznavali počinioca zločina je da ništa nije ukazivalo da će uraditi nešto zlokobno i da je uvek bio / bila vesela, staložena, komunikativna osoba. Ignorisanjem činjenice da svi igramo društvene uloge koje su nam date zaboravljamo da je fasada tu samo da neko ni bio sumnjiv. Oni inteligentiji koriste svoj društveni ugled kako bi maskirali demone koje se kriju ispod dugotrajne farbe.
Hrišćanska porodica u filmu “The Clovehitch Killer” štiklira sve kvadratiće porodice čija dinamika i odnos je primer zdravog odnosa. Brižni i angažovani roditelji, ako ostavimo po strani represiju u kontekstu hrišćanskog aspekta, poslušna i vredna deca, pa se postavlja pitanje – šta tu ne štima?
Maleni grad u kojem živi porodica godinama unazad šokiraju iznenadna ubistva žena. Ne zna se ko je počinio zločine, ali se zna da je ubica sadista koji voli da ih vezuje. Gradić već nekoliko godina živi mirno jer se psihopata primirla, ali ne zaboravlja šta se dogodilo.
Šesnaestogodišnji Tajler jedne večeri počinje da sumnja da je njegov otac ozloglašeni serijski ubica zbog sado-mazo fotografija koje krije u šupi. Tajlerov otac Don je nasmejani empatični lokalni lik koji obučava decu u kampu za planinarenje, što se nikako ne uklapa sa profilom osobe koja bi tako nešto uradila. Kad se trač o bizarnim fotografijama proširi školom i deca Tejlora etiketiraju kao perverznjaka koji se loži na bičevanje i mučenje, i kad se u priču umešta vršnjakinja koja je opsednuta ubicom i njegovim postupcima traganje za počiniocem može da počne.
Narativ nema senzacionalističke namere, niti šok elemente, već se trudi da na miran način pokaže kako manipulacija i društvena norma deluje na ljude. Intrigantan i lepo skrojen prvi čin priče je dobar mamac koji uvodi u “elevated horror” polje. Međutim, druga polovina filma ima ozbiljan problem da pogodi živac i emociju na koju se nameračila.
Udaranje iste dirke na klaviru “The Clovehitch Killer” čini pomalo dosadnim i emotivno distanciranim. Nedostatak narativne dinamike, naročito priče i opravdanja za film od skoro dva sata može biti odbojan faktor koji ga čini mlakom peglom, iako to ne želi da bude.
I dok uspešno pogađa definisanje personalnog horora i kakve misli obuzimaju maloletnika koji sumnja da mu je otac ubica, neverovatno uspešno maši poentu – gledalac mora da bude podjednako uznemiren koliko i protagonista, a to se ne događa.