Molim vas jedan minut ćutanja za Evroviziju. Hvala.

Svaki put kad Duška Vučinić izgovori: “Prestižno evropsko muzičko takmičenje”, umre jedan crni daždevnjak ili neka druga ugrožena životinjska vrsta u Srbiji. Kad smo kod prestižne Evrovizije, evo jedne simpatične igre – da li možete da otpevate jedan refren bilo koje pesme od sinoć? Ne? Niko? Duška? Ok, molim za minut šutnje.

Više nisam siguran da li je beskrajno smešno ili tužno što zaista postoje pojedinci koji shvataju ozbiljno Evroviziju. Ne, zaista. Postoje ljudi koji se mnogo nerviraju kad smo na dnu tabele, kad pobedi neko drugi, osobe koje traže geo-političko-ekonomski razlog lošeg plasmana ili još gore – izdala nas je dijaspora. Sve smo u vas investirali, a vi nama pišljivih dva poena.

Možda je još jezivija konstatacija da – Evrovizija nije kao što je nekad bila.

Pretižno evropsko takmičenje (upravo nas je napustio jedan šareni tvor) je jedino imalo smisla kad je prvi put održano sa ciljem da ujedini razorenu Evropu posle dva svetska rata. Televizija kao nova platforma je bila odličan imaginarni veznik da se svi zajedno uhvatimo za ručice i zapevamo neku francusku šansonu – to je tad bilo popularno.

E, onda je ovo takmičenje počelo sebe da shvata preozbiljno. Nameštena glasanja, komšija daje komšiji (Grčka Kipru, Bosanci nama, mi njima, Crnogorci nama, mi njima, Hrvati Bosancima, nama samo ako smo u dobrim odnosima itd) i to sve u cilju da bi se ponela titula pesma Evrope.

Realnost je da je Evrovizija uvek bila pop treš takmičenje koje je kasnilo za muzičkim svetskim standardima pet do deset godina. Laka zabava jednom godišnje da se pošteno ismejemo ljudima koji se istripuju da su Bijonse ili ne daj bože Džastin Timberlejk i Rijana. Podele se neki poeni, niko se više ne seća šta se desilo i sledeće godine Jovo nanovo.

Znate, prestižno takmičenje (poslednje zbogom apolonovom leptiru) je pre nekoliko godina u konkurenciji za pesmu Evrope uvrstilo i pevačicu iz Bugarske koja mnogo voli Draganu Mirković i koja je bukvalno bila Dragana Mirković. Izvolte dokazni materijal.

Turbo-folk je ipak video sveta i sad nas ovo dovodi do sledeće tačke. Nacionalni servis Srbije se iz nekog nepoznatog razloga trudi (ili misli da se trudi) da pošalje ozbiljnu dobru pesmu. Uglavno se završi sa nekim etno izbljuvkom za koji su svi šatro ubeđeni da je deo našeg nacionalnog identiteta. S tim što zurle, melizmatično pevanje i anatolijski elementi nemaju veze sa našom kulturnom baštinom, ali to je sad već neka preozbiljna priča koju nikako ne smemo da dovodimo u vezu sa prestižnim muzičkim takmičenjem (pade i orao krstaš).

I gde smo došli – do toga da samo još verovatno mi mislimo i još neka sirotinjska istočnoevropska zemlja da je jako bitno da se ne izblamiramo. Bilo bi mnogo zabavnije da pošalju neki neoturbo-folk i da svi popadaju koliko smo mi napredni u psihodeličnim eklektičnim muzičkim spojevima.

I dok ja ovo pišem, verovatno su već svi zaboravili da se Evrovizija održala. Jedino Duška (mnogo je volim i stvarno je super lik kad je upoznate) se ozbiljno svake godine iznervira rezultatima. Sinoć je po ko zna koji put blistala u bacanju ljage po takmičarima kroz pasivno-agresivne komentare. Duška, chill out.

Najčitanije

Pročitaj još